Preskoči na glavni sadržaj

Bolna ostavština velikog barda

Iako sam svoju buntovna-i-načitana-tinejdžerica personu osmislila po liku Kat Stratford, protagonistici filma "10 things I hate about you", moderne verzije njegove drame "Ukroćena goropadnica", nisam baš tako rano spoznala genij Williama Shakespeara. Njegova vještina pisanja prirasla mi je k srcu tek u srednjoj školi, na satu hrvatskog jezika. Čitali smo Shakespearove sonete, dečki su kolutali očima, a ja sam pomislila da ti soneti opisuju ljubav onakvu kakva jest - osjećaj privrženosti koji se opire svim nesavršenostima.

"Božicu nikad ne vidjeh da hodi,
–A moja draga ide samo tlima;
Tako mi neba, ipak divna mi je,
I nijedna joj druga ravna nije."

Pitala sam se, koja je to mila djeva očarala velikog barda iz Stratforda na Avonu? Kojoj se to čarobnici dodvoravao ovim stihovima? Maggie O'Farrell, književnica koju svojataju Irci, ali i Škoti, otišla je korak dalje od mene i moje opsesije Shakespearovom romantikom - otkad je u srednjoj školi čula da je Shakespeare imao sina koji se zvao Hamnet (u elizabetansko doba, Hamlet i Hamnet bile su inačice istog imena), postala je opsjednuta tim imenom i mogućnošću da je upravo taj dječak nadahnuo, po njezinom mišljenju, najbolju Shakespearovu dramu, onu o tragičnom danskom kraljeviću - Hamletu.


Ponukana minoriziranjem činjenice da je veliki Shakespeare imao dvije kćeri i sina, kojeg je morao pokopati, ali i obezvrjeđivanjem uloge njegove supruge Anne Hathaway (koju povijest zove tim imenom, iako se većinu života prezivala Shakespeare!) od strane povjesničara, započela je pisanje romana "Hamnet".

Pripovijedanje započinje ljetnim jutrom 1596. u Stratfordu. Jedanaestogodišnji Hamnet hodi po kući u Ulici Henley, smještenoj tik do kuće u kojoj je rođen William, traži pomoć odraslih, jer se njegova sestra blizanka, Judith, ne osjeća dobro. Štoviše, mori ju groznica, a oteklina na njezinom vratu podsjeća na zadah bubonske kuge s kojom se Engleska bori već dugo. Susreće samo djeda, Johna Shakespeara, cijenjenog gradskog rukavičara, mrzovoljnog starca, jer majka je u Hewlandsu, na imanju svog brata, na kojem brine o vrtu ljekovitog bilja Umjesto linearno ispričane priče o bolovanju Shakespearove djece, Maggie O'Farrell, nakon prikaza kućanstva Shakespearovih, nenametljivo čitatelja vraća u prošlost - u dan prvog susreta mladog učitelja latinskog i djeve Agnes. Ime Williama Shakespeara u "Hamnetu" uopće nije spomenuto (on je učitelj, sin, brat, ženik, otac, suprug, glumac), a Anne Hathaway autorica je prekrstila u Agnes, ime kojim ju je u svojoj oporuci zazvao njezin otac, dajući joj tako nov život i poštovanje kakvo zaslužuje.


Od prvog susreta, osamnaestogodišnji je učitelj očaran dvadesetšestogodišnjom crnokosom sokolaricom koja miriše na ružmarin i život živi po snažnoj intuiciji. Jedno u drugome prepoznaju čudesnost i drskost koju svijet prezire i ne razumije - između njih rađa se ljubav, ali i troje djece. Njihov je odnos nježan, senzualan, partnerski, no, u vrijeme kad se Agnesin suprug nalazi na radu u Londonu, u njihovom se domu zbiva najpotresniji događaj koji se roditeljima može dogoditi, a koji, usprkos visokoj stopi smrtnosti djece u to doba, ostavlja trag na njima.


Lik tajanstvene Agnes glavni je razlog zašto valja posegnuti za ovom knjigom. Neobična žena koja umije drugima čitati misli, koja predosjeća oluju, koja poznaje ljekovita svojstva ovčjeg loja, uvarka od šipka ili praha samljevene rutvice - drukčija od drugih - prirast će čitateljevom k srcu, onako kako mora da je prirasla Williamovom. "Tanahni veo između svjetova" sveprisutan je u njezinom životu, i čini se kao da je navikla na smrt, da je oguglala, ali bol zbog gubitka djeteta ne može se mjeriti ni sa čim. Agnes je izgubljena, očajna, "neusidrena". Sve oko nje vene, "vrijeme ide samo u jednom smjeru", a njezin voljeni u Londonu je, kući se ne vraća, ostavlja ju da boluje osamljena, ili joj se bar tako čini.


Ovaj predivni primjerak povijesne fikcije priča je o obitelji, o snažnoj prisutnosti koju predstavlja svaki njezin član, i neutješnom gubitku kojeg svatko oplakuje na svoj način. Maggie O'Farrell se poslužila s tek nekoliko poznatih činjenica o Shakespearu i obogatila priču o njemu svojim "dokonim naklapanjima", ali ova knjiga funkcionirala bi i da nije riječ o obitelji najpoznatijeg dramatičara svih vremena. Maggie O'Farrell spretno je izbjegla spomenuti njegovo ime i prezime, i učinila ovu priču univerzalnom i vječnom. Ovo dirljivo štivo o ljubavi, u kojem se sanjivo isprepliću život i smrt, umotano je u najfinije engleske tkanine, ogrijano je ognjištem tudorskih zdanja, posuto je laticama kozje krvi - jednom kad ga pročitate, nikad ga nećete zaboraviti.

    "Nije joj jasno. Ona koja čuje mrtve, neizgovoreno, nepoznato, koja može dodirnuti čovjeka i slušati kako mu se žilama provlači bolest, može osjetiti mračan i baršunast pritisak tumora na plućima ili jetri, koja čovjeku može čitati iz oka i srca onako kako neki čitaju iz knjige. Ona ne može pronaći, ne može locirati, duh vlastitog djeteta.
    Čeka na tim mjestima, naćuljenih ušiju, pretražuje po zvukovima i željama i nezadovoljstvu drugih, bučnijih, bića, ali ga ne čuje, ne čuje onoga kojega jedinog želi čuti. Nema ničega. Samo tišina.
    No Judith ga čuje u šumu metle na podu. Vidi ga u letu ptice preko zida. Pronalazi ga u pokretu konjske grive, u lupkanju tuče po oknu, u vjetru koji rukom ulazi u dimnjak, u šuštanju trske od koje je izradila krov od svojeg utočišta.
    Ne govori ništa, dakako. Te spoznaje čuva u sebi. Sklapa oči, dopušta si da nijemo, u mislima, kaže: vidim te, čujem te, gdje si?"


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...