Matija - dnevnik jedne mame

Imam dvije bilježnice, jednu plavu, i jednu zelenu. Tu i tamo, uzmem ih u ruke i napišem Franki i Jurju koju rečenicu - zabilježim njihove smiješne izjave i interese, svoje želje i nade za budućnost. No, ovih dana, iako je Franka proslavila 6. rođendan i prilika zahtjeva da se nešto i zapiše u to ime, ne mogu pisati. Idu mi djeca na živce. Idu mi na živce galama, trčanje, skakanje po kauču, padanje, sudaranje, otimanje, čupanje, guranje, plakanje, živcira me što sve moram reći pedeset puta, što me se ignorira i mota oko malog prsta. Nitko ti to ne kaže za vrijeme trudnoće. Svi samo najavljuju trudnički sjaj i majčinsku ljubav - nitko ti ne kaže da će ti ići na živce djeca o kojoj si sanjao, i da će ti ići na živce ta osoba, ta mama, koja si postala, ta galama koju stvaraš, i svi ti pokušaji mirenja i obrnute psihologije koje si u očaju prisiljena primjenjivati na vlastitoj djeci. Nitko ti to nije rekao. A da ti je i rekao, bi li mu povjerovala?

Ne znam zašto sam u stanju krajnje rastrojenosti i mameće iscrpljenosti u knjižnici zgrabila ovu knjigu, ali jesam. Znala sam da ju je napisala majka dječaka koji je donio radost u tolike živote, majka dječaka koji se borio protiv raka, i koji je, borben do kraja, bitku ipak izgubio prije nego je postao punoljetan.

"Matija - dnevnik jedne mame" Dijane Brnčić nije poezija, nije bajka, nego živo sjećanje majke koja je umirućem djetetu obećala osvrt na njegov život. Počela ga je pisati bez okolišanja, počevši s predivnim pismom koje je Matija napisao svojim roditeljima završivši osnovnu školu ("Hvala vam na najljepših 15 godina Života i svemu učinjenom za mene."), iz kojeg je čitatelju odmah jasno - Matija nije bio prosječni, bijesni tinejdžer, dapače, njegov veseli duh cijenio je trud svojih roditelja i činio sve da ih učini ponosnima. Pomagao je roditeljima, imao krasan odnos s bakom, nikad nije bio loše raspoložen, a takvog ga se sjećaju i sve njegove odgojiteljice i učiteljice. Nakon što je upisao srednju medicinsku školu, počeo je Matijin križni put - jednom običnom sportskom ozljedom koljena koja je najavila borbu između života i smrti. "Tu smo gdje smo, prihvatit ćemo situaciju i iz nje izvući najbolje što možemo. Zajedno smo, borit ćemo se, nećemo dramiti niti odustati", obitelj je bila složna, ali usred Matijinih kemoterapija, Dijana je izgubila muža. Požrtvovni Kajo, koji je i glavu obrijao kao znak podrške Matiji, imao je moždani udar ("Nakon Kajina sprovoda vratila sam se isti dan u Zagreb. Nisam imala vremena za tugu i suze. Morala sam se nastaviti boriti za našeg sina."). Matiji su kemoterapije i operacije pomagale u borbi protiv osteosarkoma desnog femura, ali metastaze na plućima presudile su tom srčanom košarkašu kojeg su zavoljeli svi na odjelu onkologije na Kantridi ("Prislonila sam glavu na njegova prsa i on je izdahnuo. Poljubila sam svaki centimetar njegova napaćenog tijela. Sestra Branka i Jasenka pomogle su mi obući mu dres. Gledam sestru Jasenku kako ga ljubi u čelo, zatim ga i sestra Branka ljubi na isti način. Je li to njihov posao?").

Nije ovo knjiga koju bi bila grehota spoilati, jer čitatelju je na samom početku jasno da nema happy enda. A opet, nakon dva sata plakanja nad knjigom mame Katalinić, nekako sam si pomislila - ovo, zapravo, jest happy end, happy life. Matija je bio anđeo na Zemlji, momak koji je uljepšao živote svojim roditeljima i prijateljima, koji se velikodušno borio za nemoćne, pokazao hrabrost kad bi mnogi posustali, uvijek bio ljubazan, kako su ga roditelji naučili. Njegova majka može biti ponosna. Svojom je ljubavlju odgojila to dijete i neustrašivo ga bodrila do kraja. Ispunila je svoje poslanje.

Vjerujem da će joj svaki roditelj biti zahvalan na ovom osvrtu na Matijin život. Potrebne su nam takve priče, da se trgnemo, da prestanemo uzimati djecu, a i supružnike, zdravo za gotovo, i da budemo zahvalni, bar nakratko. Teško je biti roditelj, i u zdravlju, i u bolesti, ali Dijana Brnčić podsjetila me da su majčina briga, trud i ljubav nepogrešivi, da uvijek vode do vječnog života. Zatvorivši knjigu, uvukla sam se kraj Franke u krevet i, iako sam bila svjesna da ću ponovno vikati na njih, i da će me izluditi svojim svađama i neposlušnošću, slanih i otečenih očiju, ležala sam i slušala disanje svoje djece. Sretna, i zahvalna. A sutra što Bog da.