Preskoči na glavni sadržaj

Radni naslov: Zmaj se budi

Kao i većina, i ja ljeti tražim light literaturu, a u potrazi često posegnem i za nečim sasvim drukčijim od onoga što inače čitam. Uvijek se nađem u neprilici kad me netko pita što volim čitati. Kad kažem: "Hm, pa, modernu fikciju i klasike" zvuči kao da kažem: "Ozbiljne i dosadne knjige, po mogućnosti s tragičnim twistom" i već dugo želim proširiti svoj spektar knjigo-obožavanja.

Ovaj put došla sam u knjižnicu (sada je to pravi pothvat jer posuđivanje knjige može potrajati i pola sata, čak i ako si unaprijed pripremio željene naslove) i tražila knjigu Zmajska zora. Sva sam se spetljala i pogrešno izgovorila naslov, a gospon knjižničar mi je rekao da nema Zmajeve zore. Osjećala sam se pomalo blesavo posuđujući knjigu koja, očito, govori o pazinskom zmaju, drevnoj istarskoj legendi koja se može pronaći u bespućima Interneta, a kojoj je Milena Benini udahnula novi život, ali što naumim, učinim. O ovoj sam autorici saznala na blogu Knjige su moj svijet Ane Jembrek, jedne od meni najdražih book blogerica, svestrane žene istančanog ukusa koja je prepoznatljiva u blogerskom svijetu. Iako ona nije razvikano ime, valja znati da zahvaljujući Mileni Benini imamo prijevod Kingovih masterpiecea, Vodiča kroz Galaksiju za autostopere i dr. jer bila je prevoditeljica, ali i književnica žanra spekulativne fikcije. Umrla je prije mjesec dana nakon teške bolesti, a najmanje što sam ja mogla učiniti jest posegnuti za jednom od njezinih knjiga.






Dakle, uzela sam Zmajsku zoru jer mi se učinila kratkom, dovoljnom za početak dummieju žanra kao što sam ja. Glavni lik je newyorška vještica Serena koja dolazi u domaju ("Povijest nema rok trajanja, a stara domaja je moćno mjesto"), u Istru, radi istraživanja za knjigu o bilju. Njezin dolazak probudio je stare duhove Pazina - pojavljuju se iznenadni prolomi oblaka, vile postaju nemirne, ptice i krave padaju mrtve kao pokošene, pojavljuju se žene koje kao da su ispale iz japanskog Kruga. Serena se još nije ni oporavila od posljednje kletve razvjetnika, a već mora odlučiti vjeruje li svom vodiču Matiji ili fotografu Filipu. Ima tu strastvenih dodira u kamenom kažunu, strategija sprječavanja širenja zla na sve četiri strane svijeta, demona, puno mačaka i misterije, i zaplet me jest držao prikovanom za stranice, ali nije spekulativna fikcija my cup of tea. Definitivno.



Obožavala bih ovakve knjige kao srednjoškolka! Buffy, Sabrina, Hocus Pocus - vještice, vampiri, bila sam fan! Čitala sam Tolkiena i željela se školovati u Hogwartsu! Sada? Sada sam zadrta stara konzerva i teško dopuštam nadnaravnim aspektima ovakvih romana da me opuste, da me uvjere - ne mogu si pomoći. Milena Benini piše precizno, prelazi brzo na stvar, poput vrsnog scenarista, ali meni ništa ne zagrije srce poput dobre složene rečenice (Možda je napokon vrijeme da počnem čitati Krležu?), a takve su ovdje izostale. Nisam ja netko tko bi vam mogao reći je li riječ o dobrom romanu ili ne (iako je dobio i nagradu Sfera i Artefakt 2016.), ali nešto me ipak oduševilo! Oduševila me spoznaja da na ovom svijetu žive ljudi kao što je Milena Benini. Dok na jednoj strani imamo sitne duše koje brinu o sitnim stvarima, riječima Benjamina Disraleija, sitne duše koje se hrane životima drugih poput parazita, sitne duše koje čak i ovaj blog čitaju u potrazi za prljavštinom (ti se, sitna dušo, vjerojatno nećeš niti prepoznati u ovim mojim riječima, nažalost), divno je znati da postoje i ljudi koji stvaraju, koji maštaju, koji su sposobni živjeti u svom mističnom svijetu i koji nam, nesebično, dopuštaju da budemo dio njega. Misao da možemo biti više od naših radnih mjesta, od obrazovanja koje smo stekli, da možemo biti više od uobičajenih uloga koje nam je život dodijelio - da možemo biti kreativna ljudska bića sposobna poletjeti nošena maštom, samo ako si dopustimo - zaista me nadahnula i potaknula da pobjegnem u svom mali svijet, da stvaram, da se radujem i sanjarim, daleko od površnosti ovog demonskog svijeta.





(Fotografirano u mističnom Kopačkom ritu)



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca