Preskoči na glavni sadržaj

Bicikliranje i druge mudrosti

Znate onu famoznu rečenicu koju pripisuju Albertu Einsteinu? Život je kao vožnja biciklom - da bi održao ravnotežu, moraš se stalno kretati? Oprostite, ali, po mom mišljenju, ta izjava nije istinita. Istina jest da sam biciklist tek desetak dana, ali kad me na cesti obilazi vozilo, prestanem okretati pedale - samo držim volan bicikla čvrsto, a kotači se okreću toliko da me drže za cestu - i ja sam u savršenoj ravnoteži. A tako je, čini mi se, i u životu - ponekad si sigurniji kad ne žuriš, jer bitno je znati kamo ideš, ali još je bitnije znati usporiti, kao i kada prisnuti kočnicu.



Svi imaju neke planove za ovo ljeto, za sljedeću godinu, a ja napokon nakon dugo vremena uživam u kolotečini, ne planiram ništa - zadovoljna sam, lijepo mi je. Zabrinjava me samo spoznaja da zadnjih mjesec dana čitam samo knjige u kojima je smrt jedna od protagonista. Neki se likovi protiv nje bore, neki je iščekuju, neki s njom žive. Kako god bilo, ona na kraju uvijek dođe, neizbježna je. Možda su me zato ti smrtno ozbiljni romani opustili (paničarenje uzrokovano epidemiološkom situacijom svako malo me - samo nakratko - uznemiri), jer danas jesi, sutra nisi. Uvijek može biti gore. Sutra će se pobrinuti za sebe. I drugi klišeji - klišeji s razlogom.

"Imam drvo na leđima i kletvu u kući, a između toga ništa osim kćeri koju držim u naručju. Nema više bježanja. Nema više ničega na svijetu od čega bih bježala. Išla sam na jedno putovanje i platila sam kartu, ali reći ću ti nešto, Paul D. Garner: bilo je preskupo! Čuješ? Bilo je preskupo. Sad sjedni i jedi s nama, ili nas pusti na miru."

Jedan od tih romana je i prijevod američkog klasika Beloved famozne Toni Morrison - Ljubljene - koji je kod nas objavila izdavačka kuća Lektira d.o.o. Kostrena, i to lani, tik prije vijesti o smrti voljene autorice.



Kao fan Oprah Winfrey, koja uvijek promovira Toni i koja je i glumila u filmskoj adaptaciji ove knjige, oduvijek sam se htjela dočepati priče koju je nadahnula mlada crnkinja Margaret Garner koja je 1856. ubila svoje dijete, samo zato da ga poštedi ropstva. Očajnički čin ove izgubljene majke inspirirao je Toni i na pisanje libreta za operu, a ono što je najzanimljivije jest način na koji je odlučila prenijeti poruku koja stoji iz ovakvog zločina.

Glavni lik romana je ropkinja Sethe koja već osamnaest godina živi slobodno sa svojom kćerkom Denver, i duhom svoje dvogodišnje kćerke koju je ubila. Just like that. Godina je 1873., a njihov suživot na granici država Ohio i Kentucky nalik je svakom obiteljskom životu, iako pun kivnosti kojom zrači sablast ubijenog djeteta, sve do dolaska Setheinog prijatelja s plantaže Slatki dom ("Nije bio sladak i uopće nije bio slatki dom"), koji je poput potresa zahvatio kuću broj 124 na Bluestone cesti. Ubrzo nakon njega, "koji donosi nove slike i stara sjećanja koja su Sethe slomila srca", ukoreni i osamljeni duh djevojčice nestaje, a na vrata stiže izgubljena djevojka - koja kao da je pala s neba - i tvrdi da se zove Ljubljena. Ubrzo svi shvaćaju da je ubijeno djetešce uskrsnulo u toj, na prvu - miloj, djevojci. Članovi kućanstva spremno ju prihvaćaju, ona je njihova. Sethe silno želi okajati svoje grijehe, otjerati svoje demone, samo želi ići dalje, ne osvrtati se, ali Ljubljena ju stalno podsjeća da je to nemoguće.



Ljubljena je podsjetnik na razarajuće posljedice ropstva koje opterećuju čovjeka, i generacije koje slijede, godinama nakon što stekne slobodu. Sethe je posve lišena identiteta, pa i peace of mind-a, kojeg svaki čovjek zaslužuje po defaultu. Jedina koja u ovoj priči nosi tračak nade jest Setheina kćer Denver - ona možda još i ima budućnosti, ako krene naprijed i s ramena otrese grijehe svojih otaca. Kad bismo ga promatrali u duhu današnjeg vremena, ovaj roman ne bi bio intimna ispovijest niti opravdavanje majke koja čini teško ubojstvo, nije ovo nužno ni poziv na borbu za ravnopravnost (unatoč Black Lives Matter atmosferi koja vlada svijetom), nego roman koji svakome od nas poručuje - budi odlučan, ali i oprezan u svojim izborima, jer s njima ćeš morati živjeti do kraja života. Prelijepi jezik Toni Morrison čini ovu knjigu bezvremenskom, čini ju bitnom, intimnom, a tako generalno prihvaćenom. Ona ne piše sirovo da bi šokirala, piše sirovo jer ponekad život jest sirov, ponekad te baci na koljena, u blato. Ipak, poput najžilavije životinje, ti se ustaješ, uvijek iznova, održavaš ravnotežu kako god umiješ, uvijek imajući ultimativni cilj na umu - živjeti, a ne preživljavati.

"Hej! Hej! Slušaj! Da ti nešto kažem. Čovjek nije sjekira. Da siječe, cijepa, krši cijeli dan! Čovjeka će nešto i pogoditi. Nešto što ne može sasjeći jer je u njemu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca