Preskoči na glavni sadržaj

Okej, mama

Dana 14. srpnja 2020. godine Franka mi je rekla: "Okej, mama." 

Dogodilo se iznenada, kad sam to najmanje očekivala. Krenula je sa zdjelicom kukuruznih pahuljica i mlijeka prema kauču, a ja sam joj rekla: "Ne smiješ to jesti na kauču, mlijeka će biti posvuda", na što će ona: "Okej, mama" pritom se nasmijavši, dajući mi do znanja da je riječ o čistoj provokaciji, ali me ipak puštajući da bar pet sekundi mislim da sam uspjela pripitomiti svoje divlje dijete. Ali, znale smo obje da je riječ o izoliranom incidentu koji se neće ponoviti skoro, o nečemu rijetkom poput Halleyjevog kometa. Ipak, drago mi je da sam uspjela zabilježiti ovaj značajni događaj koji mi je dokazao da moja kćer ne boluje od gospođico-nećitisa (Ajmo, bilježnicu bubanicu amo!), nego da je ipak sposobna u nečemu se složiti sa svojom izluđenom majkom.

Nije slučajnost da i ovog srpnja čitam knjigu Jespera Juula, danskog obiteljskog terapeuta koji je najpopularniji po svojim knjigama o roditeljstvu. Naime, knjigama o dječjoj psihologiji pripremam za za taj famozni odlazak na more s djecom. Oni koji čitaju ovaj blog godinama znaju da je odlazak na more uvijek pothvat u našoj obitelji, pothvat koji iznjedri zanimljive spoznaje, lude svakodnevice i još luđe postove na blogu. Ove godine na more idemo s petogodišnjakinjom kojoj se nikada niti ne omakne da posluša svoje roditelje i s turbo terrible two year old dječakom. Stoga, Juul.



Već bih se trebala naviknuti na Juula i njegove spike, ali uvijek me iznenadi, uvijek me slomi, uvijek ridam dok mi nabraja moje roditeljske grijehe, grijehe koji su roditeljski klišej, nalik grijesima svih drugih roditelja (to najviše mrzim, kad već griješim, da griješim originalno). Na samom početku svoje najpoznatije knjige - Vaše kompetentno dijete - Juul govori da nikad nije sreo roditelje koji ne vole djecu ili djecu koja nisu privržena roditeljima, ali da je sreo mnogo roditelja i djece koji osjećaj ljubavi ne mogu pretvoriti u ponašanje puno ljubavi. Svjesna sam toga i često se uhvatim da mi je teško voljeti moju djecu, teško mi je uvijek se odnositi prema njima s ljubavlju. Nemojte me pogrešno shvatiti, po svemu sudeći, moja djevojčica i dječak pametna su i brižna djeca koju vole i odgojiteljice i prijatelji u vrtiću, ali kod kuće se neprestano bore. A borbe iscrpljuju čovjeka. I čovjek poželi kazniti svoje protivnike.

Ponekad mislim da su me te borbe ubile. A onda se ustanem i još se malo borim - protiv svoje dvoje male djece.

Frankin i moj odnos jedna je velika igra moći otkad se rodila, i s vremenom sam ja morala biti pametniji koji popušta. Odustala sam od nametanja pravila koja ničemu ne služe, koja sam nasljedila od roditelja ili kojima se opterećujem iz želje da moje dijete u društvu izgleda kao dobro odgojeno. Fućkaš to. Možeš jesti sladoled za ručak, ali ne svaki dan. Možeš skakati po blatnim lokvicama, ali ne kad imaš krpene tenisice. Možeš sa mnom gledati TV ako ti se ne spava, ali ne navikavaj se na to, i ja želim malo mira. Nisam stroga mama, ta moja mi djeca ne dopuštaju da to budem, ali, k'o Boga te molim, ostavi mi bar privid strukture - nemoj stati u govno sekundu nakon što sam rekla: "Pazi, govno!", nemoj skakati po kauču u gaćama sat vremena i čekati da te obučem kad si dovoljno stara da ideš u vojsku, nemoj me uvjeravati da je brat razbacao igračke pa da ih zato ne možeš pospremati jer znamo da ću ih na kraju ja skupljati, a ja ih sigurno nisam razbacala, nemoj izbjegavati piškiti jer ti je danguba odložiti igračke na par sekundi, i, molim te, nemoj više niti jednom reći: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!" jer ću vrištati.

"Kad kažem da su djeca kompetentna, želim reći da nas ona mogu naučiti to što trebamo znati. Daju nam povratne informacije i time omogućuju da vratimo izgubljenu kompetenciju te nam pomažu da odbacimo neplodne i autodestruktivne obrasce ponašanja u kojima nema ljubavi. Potrebno je mnogo više od demokratskog razgovora s djecom da bismo od njih učili na taj način. Moramo razviti vrstu dijaloga kakav mnogi ljudi nisu u stanju uspostaviti čak ni s drugim odraslim ljudima: potreban nam je osobni dijalog temeljen na ravnopravnom dostojanstvu."

Nekoć je bit odgoja bila iskritizirati i ispraviti neželjeno ponašanje djeteta, a danas se roditeljstvo svelo na ispravljanje neželjenog ponašanja naših roditelja. U želji da djeci damo sve što sami nismo imali, da im objasnimo sve što nama nisu objasnili, da ih pohvalimo za sve za što nas nisu pohvalili, u želji da ih volimo kako nas nisu voljeli - mi pretjerujemo. Otišli smo u drugu krajnost i djecu tretiramo kao modne dodatke koji nemaju pravo glasa, lišavamo ih svake odgovornosti i neprestano im svojim ponašanjem pokazujemo da ne vjerujemo u njih. Tako se i ja iz dana u dan svima trudim ugoditi, pokazati ljubav čak i kad sam najumornija i najživčanija, a na kraju svi plaču, umrljani sladoledom, gaća punih pijeska. Ja se, pak, osjećam nedoraslo situaciji, djeci je očita moja nesigurnost, pa mi ne vjeruju, a ja uzalud i dalje hodam po jajima, smišljam strategije, odmjeravam metode, sve dok ne dobijem živčani slom i dok mi ne dođe da se sklupčam u fetusni položaj, znojna i bespomoćna, negdje između ljuljačke i tobogana. Istina jest, djeca ne traže puno, ne inzistiraju na svojim pravima, ali silno žele priznanje, žele čuti ono: "Da, vidim te!", žele znati da su voljena samim time što postoje. Umjesto da im pumpamo samopouzdanje, trebali bismo graditi njihovu samosvijest. Umjesto da ih kritiziramo jer su prkosni, trebali bismo shvatiti pokretačku snagu prkosa, umjesto da im cijeli dan naređujemo, mogli bismo ih zamoliti za pomoć, mogli bismo promijeniti način na koji se izražavamo, mogli bismo zatomiti svoja loša raspoloženja, mogli bismo početi ponašati se zrelo, preuzeti odgovornost, poučiti djecu da griješimo, da ne znamo sve, i da je to u redu. Ali, zašto je to tako teško izvesti u praksi?

"Govoreći o tome što djeca daruju roditeljima imam na umu prave životne izazove koje sva djeca stavljaju pred svoje roditelje - samim time tko su. Djeca nas sile na preispitivanje vlastitih destruktivnih obrazaca, pomiču granicu boli i tjeraju na razmišljanje o tome jesmo li uopće sposobni biti roditelji, razotrkivaju naše plitke pokušaje odgojnog manipuliranja ustrajući u zahtjevu da budemo uz njih kao osobe; vrijeđa nas njihovo odbijanje naših pametnih savjeta i vodstva; djeca pnosno i konkretno brane svoje pravo na različitost; ponašaju se destruktivno tjerajući nas na suočavanje s činjenicom da smo izgubili tlo pod nogama. Ukratko: njihova kompetencija ima na nas tako snažan dojam da je možemo priznati ili lagati sami sebi."

Teško je sad reći što je bilo prvo, kokoš ili jaje, je li Franka bila isfrustrirana pa joj je trebalo dvije i pol godine da progovori, ili je bila isfrustrirana jer nije progovorila dvije i pol godine, ali istina jest da ju cijelo to vrijeme nismo doživljavali kao prisutno i samosvijesno malo biće. Često smo pričali o njoj kao da je nema u prostoriji, i sami isfrustrirani i bespomoćni glede sporazumijevanja s vlastitim djetetom, i to je nešto zbog čega najviše žalim, nešto zbog čega ću se vjerojatno kriviti cijelog života, znajući da sam sama posijala sjeme prkosa u svom djetetu narušivši njegovo dostojanstvo. Ipak, kad se prisjetim našeg putovanja, jasno mi je da su moja djeca došla na ovaj svijet da me nauče voljeti, da me nauče razumjeti moje roditelje, a ne da ja njih poučim bontonu. Nadam se samo da je vrijeme koje smo potratili na frustracije, jer drukčije nismo znali, ipak nečemu koristilo, da smo ipak s godinama stvorili svoj osobni jezik, prihvatili odgovornost za sebe i za društvo, naučili razlikovati potpunu slobodu od ravnopravnog dostojanstva, izgradili svoj integritet - kako mi, kao roditelji, tako i Franka i Juraj, kao naša djeca. A sada u nove pobjede! 


"Dječja frustracija i tuga nisu odraz činjenice da smo loši roditelji. Niti je takvo izražavanje osjećaja znak egoizma ili nedostatka odanosti. To je tek način na koji djeca obznanjuju namjeru i želju da s nama skladno žive. Pokazuju i njihovo povjerenje u nas - kako vjeruju da želimo biti uz njih i kada su u emocionalnoj neravnoteži. Da bismo opravdali to povjerenje, moramo im bez puno riječi pokazati suosjećanje. A za nagradu ćemo izbjeći stalne sitne sukobe i nepodnošljivo dodijavanje. Isti se rezultat može postitći nametanjem autoritarne moći, ali je njegova cijena vrlo visoka."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca