Šljokičasta žena

Dugo sam ga se pribojavala, ali sada mirnog srca mogu reći da je iščekivanje bilo strašnije nego sam povratak na posao. Već i vrapci na grani znaju, vratila sam se u svijet odraslih! Protekli radni tjedan bio je jedan od najopuštenijih tjedana u zadnjih 365 dana - baka se pobrinula za klince i skuhala ručak (Bože, čuvaj bake!), s mužem sam bila u shoppingu, i na misi (nas dvoje sami igdje - ne sjećam se kad se to posljednji put dogodilo!), na poslu sam shvatila da mi mozak još funkcionira, a par kolega je lagalo da sam smršavila (ljudi, ne morate lagati, it's OK, kako bi Fani rekla), milina! Volim ja raditi, ali, budimo realni, najbolja stvar kod povratka na posao jest ta blažena pauza, to vrijeme samo za mene, vrijeme koje kod kuće uz dvoje djece nikad nisam imala ("Mama, mogu te d'zati za juku dok kakaš, bit će ti lacke?"). Neki dan, dođoh na terasicu zgodne vinoteke u centru grada na kavu. U hladu drveća stoji nekoliko komada vrtnog drvenog namještaja, u kut...

Prošli tjedan prijateljica i ja uz kavu, i dječju galamu, razmjenjujemo preporuke za čitanje, kao naše mame recepte ne tako davno, i udavim ja ženu s knjigom koju čitam. Tako mi je dobra da možda napišem još koji post na blogu o njoj, reknem ja njoj. Pričala bih ja o njoj svima koji mi dođu na kavu, no, to ne bi bilo pristojno, jer nisam ja središte svijeta i malo koga zanima što ja čitam, je li? A još uvijek čitam Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima. Ova japanska knjiga utemeljena na mudrosti austrijskog filozofa Alfreda Adlera osvojila me svojom jednostavnošću! U drugoj polovici knjige, složenoj po principu razgovora filozofa i mladića koji raspravljaju o potrazi za srećom, filozof ustraje na teoriji da je izvor svih problema u međuljudskim odnosima, naglašavajući da problem nastaje kad ljudi zadiru jedni drugima u zadaće. Ukratko, ja živim za sebe, moja je zadaća ta i ta i ne bih se tebi trebao prilagođavati ni za živu glavu! Naime, filozof tvrdi da se prilagođavamo drugim...

"Nećeš se nikada osjećati slobodnom kao što ćeš se osjećati kad prvi put sama sjedneš u auto", rekla mi je prijateljica kad je u ljeto prije zadnjeg razreda srednje škole položila vozački ispit i sjela u svoju staru Vectru. Kako li je lijepo biti mlad - kad si mlad, čak i odgovornost umiješ zamijeniti za slobodu! Sjetim se njenih riječi kad god sjednem sama u auto, pogotovo ako u autu nađem CD star petnaest godina ili na radiju začujem dobro poznatu stvar - nema slobode kao one koju osjećaš kad voziš poznatim cestama i urlaš uz glazbu koju si slušao kao mladac! Nema takve slobode i neustrašivosti, naročito je nema kad postaneš mama, kad poznatu mjuzu zamjeni Baby shark ili Baš baš, a bezbrižnost se, i bez čarobnog štapića, pretvori u strah za djecu koju voziš iza sebe. Prije sam se uvijek radovala kraju kolovoza, kad dućanima zavlada školski pribor, a školarci revno popisuju koliko im bilježnica s linijama treba za novu školsku godinu. Uvijek sam s osmijehom radila te popi...

Znala sam otpočetka da je Malin Persson Giolito, koja je napisala nagrađivani Živi pijesak, pravnica. Pravnici vam, naime, posebno simpatiziraju tu famoznu presumpciju nevinosti - Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Vole ju analizirati, o njoj promišljati, ali nikada ju ne dovode u pitanje jer bi tada sve što čine izgubilo smisao i više se ne bi mogli uvjeravati da pravo koje su izabrali za poziv ima išta zajedničko s pravdom u koju su svim srcem vjerovali kao brucoši pravnog fakulteta. Vjerujte mi, znam o čemu govorim, jer sam i ja pravnik. Možda mi se zato toliko i svidio ovaj roman kojeg bi bilo krajnje nepravedno gurnuti u ladicu psihološkog trilera ili krimića jer je on više od toga - on je bolna kronika jednog društva.  Roman je pisan iz perspektive Maje Norberg, jedine učenice švedske elitne srednje škole koja je preživjela masovni pokolj u školi, i iz čijeg monologa čitatelj pokušava saznati što se uistinu dogodilo. Je li Maja nevina ili je hladnokrvi ubojica?...

Subota je i već smo trinaest dana na žalu. Toliko sam umorna da mi se čini da ovim tempom plaža-kuća-plaža-kuća živim godinama. Ni galebove ne čujem, ni valove, svi ti opuštajući zvukovi kao da su prigušeni i čuje se samo - "Neću!" "Neću! " i sve izvedenice navedenog Franka je u ovih trinaest dana izrekla minimalno 2084 puta i nema stvari na koju je rekla: "Hoću!" Osim sladoleda, dakako, i plivanja, to hoće. Kunem se, čak i po noći bunca, ponavlja unedogled: "Ne mogu! Ne mogu!" Ni ispiranje mozga Gospođicom Neću nije urodilo plodom. "Franka, što se dogodilo Gospođici Neću jer je svima stalno govorila "Neću!"? "Onda je majka njoj rekla "Neću!", i svi su joj rekli "Neću!", odgovara Franka citirajući Sunčanu Škrinjarić. Ali, Franka je tvrd orah, ne mijenja ona ploču brzo kao lik iz priče. A-a. Ako Franka ne želi piškiti, obući se, ostati kod kuće dok tata ide u pekaru, obuti sandale, namazati se kre...

Velike tamne oči. Sladak, na ćaću, kažu svi. Postojana irokeza na vrhu glave. Dva zuba u ustima. Nasmijan. Miran. Živce gubi jedino kad netko jede u njegovoj blizini. Načitan. Voli ekstremne sportove, sve s kotačima, ali i princezinu krunu, fen i cijeli set posuđa. Kad kaka, stenjanje čuje cijeli komšiluk. Najveći obožavatelj Domenice Žuvele. Spava i ne sekira mamu koliko bi mogao. Mazulja. Nitko i ništa ga ne oraspoloži kao njegova vrckava seka koja se boji pijeska, dok ga on jede. Moj frajer. Nisam mislila da ću ikoga moći voljeti kao što volim Franku - ona mi je otela srce, ali Juraj se, nježno i nečujno, ušuljao u njega. Godina s njim je proletjela, a da mi se čini da nisam stigla o njemu ni razmišljati, nisam stigla o njemu sanjati, samo sam ga pustila da postoji. Iako je otpočetka naviknut da je mamina pažnja podijeljena, nije se nikad ljutio, ali je koristio svaku priliku da bi se stisnuo uz mene. Neprestano se pitam je li me imao dovoljno i hoće li mi srce puknuti onog ...