Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio 6.

Svakog ljeta obuzme me neodoljiva želja za izigravanjem prave žene, valjda tako na mene utječu sve te preplanule žene koje se u Zarinim (nisam nikad ništa kupila u Zari, but still) ljetnim haljinama, u hit sandalama s hit manikurama, prešetavaju društvenim mrežama. Poželim i ja saznati što je u modi, što natrackati na sebe da sakrijem umor i otjeram godine. Kupim ženski časopis i prolistam ga, jer, budimo realni, nema tu baš puno toga za čitati, i što saznam? Saznam da mi, žene, nismo normalne. 


Naime, žene će potrošiti svoj zarađeni novac da bi čitale naslove tipa "No make up look u četiri koraka" (ja vam bespla preporučim kako ga postići u jednom koraku - ne našminkaj se!) i bar desetak reklama za razne klinike koje oblikuju tijelo, uklanjaju narančinu koru (jadna naranča, nije zaslužila poistovjećivanje s nečim tako omraženim) i obavljaju druge tretmane koji bi ženu, baš kao i ženski časopisi, trebali osnažiti, učiniti samouvjerenom, neustrašivom i prekrasnom. Come on! Ništa ne govori ženama da nikad neće biti dovoljno lijepe, snažne i pametne kao što to govore ženski časopisi koji im drže lekcije o tome gdje kupiti koju krpicu, koju kozmetiku staviti na sebe i koji nemaju niti jedan članak o ičemu iole bitnome za ovaj planet. To hell with it all! Izaberi sama! Pronađi sama! Donesi tu odluku! Prošeći! Razmisli! Čitaj! Saznaj! Otkrij! Divi se! Uživaj!


Da stvar bude gora, moja četverogodišnja kći uhvatila se baš jednog lista s reklamom za uklanjanje celulita i neprestano me ispituje: "Mama, kakva je to doktojica? A šta jadi ta teta? A hoćeš ti mene tako pjegledat?", a ja joj nemam što reći nego da teta odmara dok ju doktorica masira nekim uređajem za masažu. "A zašto?" pita me ona pedeset puta. "Nemam pojma", kažem joj. Hoće li uklanjanje celulita spasiti svijet? Trebaju li se žene oko toga zabrinjavati, ubijati u pojam, na celulit trošiti svoj novac? Jesmo li toliko iskompleksirane? Jesmo li stvorene da bismo okolo nosale ispeglanu kožu i besprijekoran ten, dok kćeri prate svaki naš korak? I don't think so.

Možemo toliko više.

Moramo toliko više.

Namaži djecu kvalitetnom zaštitnom kremom protiv sunca pa onda namaži sebe, plivaj s djecom i prskajte se morem, pojedite sladoled, prošeći s mužem, popij pivo s legicom, pročitaj knjigu, odvrni radio, ne kupuj ženske časopise, lijepa si i pametna, i imaš celulit, pa što onda?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...