Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio 4.

Ja nisam opuštena osoba, i ne mogu to postati na zahtjev, samo zato jer sam se vozila osam sati na drugi kraj zemlje, jer sam na plaži. Meni je mozak uvijek na stand by-ju, neprestano pravi neke blesave popise - što još moram danas, što još moram sutra, kome moram odrezati nokte, koje meso moram odmrznuti za ručak, kad ću oprati bijeli, a kad šareni veš itd. Nisam ni neki control freak, iako bih voljela biti. Nekoć, što sam si više obveza i aktivnosti nakamarila, to sam bila zadovoljnija. Sada? Sada se pola dana pokušavam sjetiti tko to ima rođendan, koga sam trebala nazvati, kod kojeg liječnika se naručiti, i što sam, dovraga uopće htjela reći. Jesam li o ovom već pisala? Sorry ako jesam. Mozak mi je preopterećen svim moranjima, svim mamakanjima, svim minutama dana u kojima se netko penje po mojim nogama ili me traži da mu obrišem guzu, da mu ogulim jabuku, da mu obojam leptira, da mu dam bombonića, da mu dodam dudu koju je katapultirao tko zna gdje. Rekli bi neki "Eto ti, na! Sad ćeš se vratiti na posao, a djecu će ti hraniti i presvlačiti neka tamo teta, dok ti piješ kavicu na pauzi na poslu", i istog trena, na samu pomisao, briznem u plač. Žene, mame, nikad im udovoljiti.

Ljeto s djecom nije odmor, pogotovo ljeto koje donosi kraj rodiljnog dopusta. Koliko god bila umorna, još više sam uplašena - kako će sada izgledati naš život, kako ćemo se svi prilagoditi tome, hoće li mi djeca stalno biti bolesna. Protiv straha se borimo kontrolom, kaže Jesper Juul. Možda sam zato ovih dana posebno sluđena i vičem na djecu jer su bananu razmrljala po svekrvinom kauču. To su samo djeca, i trenutno mogu zaključiti, ako od mene uče kako se nositi sa stresom, loše im se piše u životu.


Uzela sam u ruke knjigu Jespera Juula čim sam pročitala vijest o njegovoj smrti. "Vaše kompetentno dijete" još nisam pročitala, ali svjesna sam da se iza njegovih knjiga krije mili um s puno iskustva. U knjizi Četiri vrijednosti koje će djecu pratiti do kraja života na zanimljivo posložen način govori o zadaćama modernog roditeljstva. Kroz međusobno uvažavanje (ali ne i jednakost, ne i ravnopravnost), integritet (reći DA sebi i NE tuđim željama), autentičnost (sposobnost biti ono što jesmo i druge prihvatiti onakve kakvi jesu) i odgovornost (koja je uvijek na roditeljima) rješava konkretne probleme obitelji s kojima se u svom radu susretao. Na pisma zabrinutih mama, tata i baka daje odgovore, a nas potiče, ne da primijenimo rješenje na svoju specifičnu situaciju, nego da ispitamo svoje stavove. 

Juul jasno daje do znanja da razumije potrebu modernog roditelja da odgaja dijete drugačije nego su to činili njegovi roditelji, ali da ne zna kako to učiniti. Sviđa mi se što tvrdi da moramo osmisliti svoje granice, a ne djeci nametati neke koje je netko drugi postavio. Sviđa mi se što je uvjeren da djeci ne trebamo biti prijatelji, nego netko tko ih vodi, u koga se pouzdaju, netko tko im govori istinu. Sviđa mi se tvrdnja da djeca na svijet dolaze s određenim temperamentom (teško si priznajem odakle mojoj Franki taj njen tvrdoglavi temperament) i potencijalima, a o našem vodstvu ovisi u kojem smjeru će krenuti. Njegove riječi su strašno inspirativne, ali i dovode do suza, imajte to na umu kad počnete čitati njegove knjige. Poglavlje o autonomnom djetetu (od riječi do riječi je pogodio moju Franku) čitala sam ridajući, od sreće, jer sam prepoznala na vrijeme specifičnost njenog karaktera, za razliku od mnogih koji se godinama pate sa svojom djecom, namećući im sve više pravila i kazni.

Pogodilo me i pismo bake koja se pita treba li se miješati u odgoj sina i snahe koji su predosljedni u krutosti prema svom trogodišnjem sinu. Ukratko, Jesper je baki poručio da bude baka i da bude potpora sinu, ali da se ne miješa. "Pomislite samo na to koliko on mora biti lišen čiste radosti i spontanog iskazivanja ljubavi jer je tako silno zaokupljen ulogom odgojitelja." Bingo! Mi, roditelji, stalno kao da hodamo po jajima, napeti, pod stresom, sve po planu, sve nam teško, sve nam too much. Alo, stani na loptu! Na moru si! Sjeti se, igra oslobađa od stresa, pusti da te dijete nauči kako, ako si zaboravila! Iliti, kako bi rekli neki (a ja se obično namrštila svakom borom koju imam) - opusti se i uživaj!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...