Preskoči na glavni sadržaj

Ljetovanje s djecom - dio 2.

Nije nama ovo prvo ljetovanje s djecom, no siree, nismo vam mi neki amateri. U dvije godine ljetovanja s Frankom vidjeli smo i doživjeli sve - vrištanje u autu, vrištanje u apartmanu, vrištanje na plaži, vrištanje u moru, puno vrištanja i puno nespavanja, nespavanje u autu, nespavanje u apartmanu, nespavanje na plaži, shvatili ste bit. U to doba nismo znali da je Franka zahtjevno dijete s raspršenom pažnjom, nismo znali da drugi rado ljetuju s djecom. Kako to misliš, dijete ti je spavalo na plaži? Kažeš, nije imalo ni noćne tantrume? Pa kako? Godinama smo se krivili i smatrali nesposobnim roditeljima, ta ne možemo na kraj izaći s jednim malim djetetom koje ni ne govori, a onda smo počeli tražiti i našli smo odgovore na neka naša pitanja, puno radili, puno vježbali, olakšali si život. Često su zahtjevna djeca ovisna o rutini, i promjena okruženja za njih može biti strašan šok. Znači, mea culpa, sedmosatno putovanje noću baš i nije bilo dobra ideja - kako se i pokazalo kad je počela vrištati u 1 ujutro i kad je nastavljala vrištati do 5 ujutro. Zahtjevna djeca često su senzorno osjetljiva, zato ne čudi što je Franka zazirala od vode - nije u pitanju bio strah, bila je to njena odluka i ona se te odluke dosljedno držala dva ljeta. Skidam kapu, Franka, ako nešto jesi, onda si uporna i dosljedna, kažu da su to vrline. Kažu to oni koji nisu doživjeli ljetovanje kao kulminaciju nepoželjnog ponašanja kod dvogodišnjeg djeteta koje odbija jesti, spavati, približiti se moru, koje odbija sjesti na trenutak. 


Moram priznati, nisam strepila od dolaska na more ove godine. Franka sada ima četiri godine i puno smo toga uz nju mi naučili. Nema ništa silom, sve u Frankino vrijeme, sa što manje zabrana i pravila, a s puno zagrljaja i poljubaca i čuđenja svemu što postoji u svijetu. Mjesecima čitamo knjigice o moru, kupaće kostime isprobavamo već tjednima, i u bazenu smo se smočili (iako Franka po bazenu dugo hoda, nevoljko močeći Elzu i Anu na kostimu), spremni smo. Tek nakon što smo se iskrcali iz auta punog dječjih rekvizita, sinulo mi je - sada imamo i drugo dijete, Jurja koji se prvi put susreće s tim velikim morskim plavetnilom. Jao. Hoće li se sve ponoviti? Na površinu uma mi još uvijek u flashbackovima dolaze zvuci Franke koja vrišti, ali Juraj ih malo pomalo prigušuje - on je dijete koje, evo, dok ovo pišem, spava na plaži, tj. spava gdje god ga umor svlada, dijete koje se na plaži igra knjigicama i kamenčićima, dijete koje sve jede, dijete koje se oduševilo morem i nije niti zaplakalo kad je u njega prvi put umočilo nogice. Znam da je grozno uspoređivati ih, ali s njim je sve lakše, nije nalik Franki - Franki koja je još uvijek neukrotiva i svojeglava, glasna i znatiželjna do bola, ali koja, vjerovali ili ne, po dva sata ne izlazi iz mora, koja sada vrišti kad se s plaže ide u apartman, koja zaspi u 21 h, izmorena od plivanja, i spava 10 sati u komadu. 


Možda sada proživljavate svoje najgore ljetovanje, možda strepite od ljetovanja s drugim djetetom nakon iscrpljujućeg ljetovanja s prvim, možda se pitate zašto vama ništa ne ide bez drame i vike, ali pouzdano vam mogu reći - opustit ćete se i vi s vremenom, prihvatit ćete svoje dijete kakvo god bilo, naučiti neke cake, postati majstori diverzije, i sve loše će proći. Sve će proći, ali morate biti nepodnošljivo strpljivi, i morate dopustiti svojoj djeci da vas iznenade - ponekad i ugodno, za promjenu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...