Preskoči na glavni sadržaj

Smells like teen spirit

Sjećam se uzbuđenja svojih razrednih kolega na satu hrvatskog jezika, koji je predavala stara profesorica koja se nikada nije udavala i koja se crvenila pri samom spomenu poljupca u literarnom predlošku, kad je trebalo analizirati Lovca u žitu J. D. Salingera. Momcima je svima odreda to bila fantastična knjiga samo zato jer su u njoj neke od uloga odigrale prostitutke, a kolegice su bile blago iziritirane nezrelošću Salingerovog antijunaka koji je bio tako nalik svim muškim primjercima koje su sretale u učionicama i hodnicima našičke srednje škole. Bila je to knjiga koju svaki mladac koji traži svoje mjesto u svijetu treba pročitati, na takvom je glasu bila. I dan danas ona je najposuđivaniji naslov u osječkoj gradskoj knjižnici - jer nije samo lektira, ona je lektira koja se možda i čita.

I 68 godina kasnije, Lovac u žitu je kontroverzna knjiga, knjiga koju su Le Monde i Time uvrstili na popis 100 najboljih romana 20. stoljeća, knjiga koju pisci nazivaju savršenom američkom knjigom, uz bok Huckleberryju Finnu i Velikom Gatsbyju, dok Salingera mnogi književnici navode kao svoj uzor. Moj stav o Salingeru? U srednjoj školi nisam znala čitati, bila mi je bitna samo fabula, pa me Salinger nije ostavio bez daha. Tijekom godina pokušavala sam ponovno pročitati slavnog Lovca, pomalo strepeći hoću li se pretvoriti u serijskog ubojicu ako mi se knjiga svidi, ali nije mi išlo, valjda nisam bila gnjevna koliko sam htjela biti. No, kako to inače biva, knjige pronađu svoje čitatelje, pa je i Salinger pronašao mene. U posjetu rodnoj grudi, sestra mi je u ruke tutnula primjerak Salingerove Franny i Zooey, i to u pravom američkom izdanju kojeg je po Hrvatskoj nošao njen američki boyfriend.



Možda je istina da, što više knjiga pročitamo, razvijamo sve veću empatiju prema književnim likovima - i možda bih sad suosjećala i s Holdenom Caulfieldom, kao što sam suosjećala s Franny. Za razliku od Holdena, Franny, najmlađa kći obitelji Glass, i njen brat Zooey, ne predstavljaju gnjevne tinejdžere, nego intelektualce koji tragaju za smislom života, i čitajući njihove dijaloge, sjetila sam se svojih razgovora sa sestrama o smislu svega koje sam znala voditi ispod zvjezdanog neba. Taj osjećaj, tu tobožnju tinejdžersku brigu o bitku, taj teen spirit Salinger savršeno ocrtava u svojim romanima. Sviđa mi se kako od svakodnevnih banalnih situacija napravi raspravu o postojanju Boga, kako iz jedne obiteljske sličice vrište slojevi i slojevi obiteljske povijesti i dinamike koja je opterećena slabostima njezinih članova, sviđa mi se kako je roman nalik nepovezanim činovima u predstavi koja ima smisla tek kad se okonča, i kad se glumci poklone publici bez srama, ogoljeni. Njegova prirodnost i tečnost ono je što osvaja mladež i danas, što je zaista uspjeh u vremenu kad se mlade ne može lako iznenaditi, niti oduševiti.

Mislim da je njegova tajna i u autentičnosti, u autobiografskim elementima koji su tako očiti u njegovim romanima. Salingera zamišljam kao čovjeka koji je zapeo u adolescenciji i koji je uživao u njoj. Bio je talentiran za mnogo stvari, a nije priveo kraju niti jedan fakultet. Tražio se, vidio krvave bitke Drugog svjetskog rata, djevojka koju je volio udala se za drugoga, doživio je živčani slom, usprkos tome, postao otac i zadnjih 50 godina svog života je pisao, a da nije ništa objavio. Pročitala sam da je kraj svake stolice imao bilježnicu u koju je zapisivao misli, da je često zaustavljao automobil da bi zabilježio neku ideju, i ima nešto posebno lijepoga u tome. Sviđa mi se to njegovo sanjarenje, zamišljenost koja krasi i njegove likove.

"Iz prsiju gospođe Glass odjednom se vinu uzdah, mnogo dublji nego obično...činilo se gotovo kao da je u nj ulila i dio same svoje životne snage. Ona ustane i ode sa svojom cigaretom do umivaonika, pusti hladnu vodu na nju, onda ugasli opušak baci u košaru za otpatke i ponovno sjedne. Duboko razmišljanje, u koje je bila utonula, ostalo je nepomućeno kao da se nije ni dignula sa stolca."



"Nije prošlo ni pet minuta kad je Zooey, mokre, ali počešljane kose, bosonog stajao pred umivaonikom, odjeven u tamnosive hlače od kamgarna bez pojasa, a preko golih ramena bio je prebacio ručnik za lice. Obred što prethodi brijanju bio je već obavljen. Platneni zastor na prozoru dopola podignut, vrata kupaonice odškrinuta da izađe para i da se razbistre ogledala, cigareta upaljena, dim povučen i cigareta stavljena nadohvat ruke na policu od mutnog stakla ispod ogledala na ormariću s lijekovima. U tom je trenutku Zooey upravo istisnuo kremu za brijanje na vrh brijaće četkice. Zatim tubu s kremom, ne zatvorivši je ponovo, stavi negdje na emajliranu podlogu da mu ne smeta. Dlanom škripavo prijeđe amo-tamo po ogledalu na ormariću s lijekovima da odstrani maglu s njega. Onda poče sapunati lice. Način na koji se sapunao uvelike se razlikovao od uobičajenog, premda je po karakteru bio posve istovjetan s načinom na koji se brijao. To jest, premda je dok se sapunao gledao u zrcalo, nije pogledom pratio četkicu, nego je umjesto toga gledao ravno u vlastite oči, kao da su one neutralno područje, ničija zelja, u jednom osobnom ratu protiv narcizma, protiv kojeg se bori već od svoje sedme ili osme godine."

Nisam obožavatelj realizma, Rusi i njihovi neumorni opisi krajolika me živciraju, ali Salingera bih vam mogla cijeloga prepisati za potrebe ovog posta - poput najiskusnijeg scenarista, savršeno postavlja scenu, a onda nonšalantnim razgovorom sestre i brata nastoji razmrsiti komplicirane obiteljske odnose koji se, htjeli mi to ili ne, uvijek imaju naviku preslikati na svaki odnos u našem životu. U obitelji Salinger pronalazi odgovore na mnoge probleme mladog čovjeka, probleme koji će ga, ako ih ne riješi, pratiti cijeli život. U tome leži njegova popularnost - na jednostavan i neiskusnom čovjeku pristupačan način on ostavlja tragove kojima valja poći ukoliko želimo otkriti velike tajne svemira, ili barem - tajne svog gnjevnog teen postojanja.



Primjedbe

  1. Ima odlican film o Salingeru Rebel in the rye iz 2017. Mene odusevio

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Woooow, i glumi moj dragi Nicholas Hoult, hvala, nisam ni znala za njega! :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit