Preskoči na glavni sadržaj

Blago moje mame Branke

Ne potječem iz slavne familije. Našoj kući potrebno je toliko popravaka da bi sve Mirjane Mikulec ovog svijeta udružene imale na njoj što raditi godinu dana. Nemamo monogram ni na čemu, naš ormar za ručnike čini pedeset nijansi nimalo elegantnih boja, a kad mama pere veš, šnjura produžnog kabla na koji je mašina uključena proteže se sve do kuhinje jer utičnica u kupaonici ne radi od vremena Marije Terezije. Pločice u špajzu su mjestimično zaljepljene selotejpom za pod, a gotovo svaki prekidač za svjetlo u rezidenciji ima svoj sistem pritiskanja. Nije kuća u kojoj sam odrasla fancy, a nije ni moja mama fancy gospođa, ali jedno me naučila - ono Štefovo - sve poštivam, svoje uživam. Ona je žena sa sela, sela poznatog po ciganskom šoru, ali se uvijek ponosila svojim. Ona čuva tuberkulozni beštek svog ujaka Andrije od kojeg je nasljedila talent za crtanje, čuva razbijeno ogledalce za koje je zataknuta sveta sličica Isusa s ovcom, a pred kojim se brijao njen djed Mađar, ona čuva recepte svoje bake Janje za paprenjake i salenjake, sve ispisane na jednom jedinom listu, sada gotovo smeđeg, papira, ona još uvijek ima komadiće narodne nošnje koje su nosile bakine tetke dok su kao djevojke mele lišće velikog orasa na avliji moje prababe Mande Abramović iz kuće Kasapović. To su njena blaga. Ako bude sreće, jednog dana bit će moja.




"Na svijetu ne postoji čovjek koji bi bio pusti proizvod slučaja. Ono što čovjek postane, koliko u dobrom, toliko i u lošem smislu, ni u kojem slučaju ne može zahvaliti samo sebi: on je bezuvjetno jedna od karičica u lancu naraštaja“, misli su Vilme Vukelić koje krase pročelje njene kuće u osječkoj Jagerovoj ulici, a s kojima se apsolutno slažem. Oduvijek me privlačio taj život koji se odvijao na ovom mjestu nekada davno, ti ljudi čije crte lica sam nasljedila, običaji i uvjerenja zahvaljujući kojima sada i ovdje dišem. Oduvijek sam kopala po bakinoj ladici skrivenoj u trpezarijskom stolu, punoj crno bijelih fotografija lica koje nisam poznavala, na groblju sam se uvijek osjećala kao kod kuće, a od bake sam uvijek žicala neke starine poput znatiželjnog strvinara. Zato, otkad sam u ruke primila knjigu Maroja Mihovilovića Kolači moje omame Vilme, nisam je ispustila iz ruku. Kad su se prije nekoliko godina odlučili sastati svi živući potomci obitelji Vukelić, koji su u Hrvatsku došli sa svih strana svijeta, umirovljeni zagrebački novinar odlučno je počeo skupljati dokumente o svojim precima, a koje je zabilježio u knjizi Mi djeca Solferina. Stara bilježnica s receptima njegove bake Vilme, književnice, feministice, ljevičarke, rođene Osječanke, s kojom je živio u Zagrebu, na svjetlo dana izašla je kao dodatak toj knjizi, u obliku kuharice recepata karakterističnih za Austro-Ugarsku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Iako u mojoj familiji većina nikada nije otišla dalje od svog rodnog sela, od škole su svi odreda imali četiri razreda osnovne škole i knjige za peti, a u životu su se više najeli gužvare i čvaraka, nego moussa i koha, priča o obitelji uspješnog židovskog trgovca, obitelji Miskolczy, od koje potječe Vilma, i priča o njihovom porculanskom posuđu i srebrnom priboru za jelo iz kojeg je fino jela i pila buntovna Vilma koja se, nakon kućnog pritvora u kojeg ju je stavio otac, ipak udala za domobranskog časnika Vukelića, ganule su me do suza. Predivna je to zbirka koju se treba listati, milovati, čije recepte treba isprobati (Mozart kuglice već jesmo!), o kojoj valja promišljati, koju treba darovati bakama i mamama, čuvaricama gastronomskih tajni svake obitelji.

Svaka obitelj ima svoje glavne i sporedne likove, svoje zlikovce i junake, i svaka obitelj zaslužuje takvu knjigu, takav spomenar, takve podsjetnike na mirise i okuse djetinjstva - jeste li vi već otkrili svoje?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit