Preskoči na glavni sadržaj

Blago moje mame Branke

Ne potječem iz slavne familije. Našoj kući potrebno je toliko popravaka da bi sve Mirjane Mikulec ovog svijeta udružene imale na njoj što raditi godinu dana. Nemamo monogram ni na čemu, naš ormar za ručnike čini pedeset nijansi nimalo elegantnih boja, a kad mama pere veš, šnjura produžnog kabla na koji je mašina uključena proteže se sve do kuhinje jer utičnica u kupaonici ne radi od vremena Marije Terezije. Pločice u špajzu su mjestimično zaljepljene selotejpom za pod, a gotovo svaki prekidač za svjetlo u rezidenciji ima svoj sistem pritiskanja. Nije kuća u kojoj sam odrasla fancy, a nije ni moja mama fancy gospođa, ali jedno me naučila - ono Štefovo - sve poštivam, svoje uživam. Ona je žena sa sela, sela poznatog po ciganskom šoru, ali se uvijek ponosila svojim. Ona čuva tuberkulozni beštek svog ujaka Andrije od kojeg je nasljedila talent za crtanje, čuva razbijeno ogledalce za koje je zataknuta sveta sličica Isusa s ovcom, a pred kojim se brijao njen djed Mađar, ona čuva recepte svoje bake Janje za paprenjake i salenjake, sve ispisane na jednom jedinom listu, sada gotovo smeđeg, papira, ona još uvijek ima komadiće narodne nošnje koje su nosile bakine tetke dok su kao djevojke mele lišće velikog orasa na avliji moje prababe Mande Abramović iz kuće Kasapović. To su njena blaga. Ako bude sreće, jednog dana bit će moja.




"Na svijetu ne postoji čovjek koji bi bio pusti proizvod slučaja. Ono što čovjek postane, koliko u dobrom, toliko i u lošem smislu, ni u kojem slučaju ne može zahvaliti samo sebi: on je bezuvjetno jedna od karičica u lancu naraštaja“, misli su Vilme Vukelić koje krase pročelje njene kuće u osječkoj Jagerovoj ulici, a s kojima se apsolutno slažem. Oduvijek me privlačio taj život koji se odvijao na ovom mjestu nekada davno, ti ljudi čije crte lica sam nasljedila, običaji i uvjerenja zahvaljujući kojima sada i ovdje dišem. Oduvijek sam kopala po bakinoj ladici skrivenoj u trpezarijskom stolu, punoj crno bijelih fotografija lica koje nisam poznavala, na groblju sam se uvijek osjećala kao kod kuće, a od bake sam uvijek žicala neke starine poput znatiželjnog strvinara. Zato, otkad sam u ruke primila knjigu Maroja Mihovilovića Kolači moje omame Vilme, nisam je ispustila iz ruku. Kad su se prije nekoliko godina odlučili sastati svi živući potomci obitelji Vukelić, koji su u Hrvatsku došli sa svih strana svijeta, umirovljeni zagrebački novinar odlučno je počeo skupljati dokumente o svojim precima, a koje je zabilježio u knjizi Mi djeca Solferina. Stara bilježnica s receptima njegove bake Vilme, književnice, feministice, ljevičarke, rođene Osječanke, s kojom je živio u Zagrebu, na svjetlo dana izašla je kao dodatak toj knjizi, u obliku kuharice recepata karakterističnih za Austro-Ugarsku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Iako u mojoj familiji većina nikada nije otišla dalje od svog rodnog sela, od škole su svi odreda imali četiri razreda osnovne škole i knjige za peti, a u životu su se više najeli gužvare i čvaraka, nego moussa i koha, priča o obitelji uspješnog židovskog trgovca, obitelji Miskolczy, od koje potječe Vilma, i priča o njihovom porculanskom posuđu i srebrnom priboru za jelo iz kojeg je fino jela i pila buntovna Vilma koja se, nakon kućnog pritvora u kojeg ju je stavio otac, ipak udala za domobranskog časnika Vukelića, ganule su me do suza. Predivna je to zbirka koju se treba listati, milovati, čije recepte treba isprobati (Mozart kuglice već jesmo!), o kojoj valja promišljati, koju treba darovati bakama i mamama, čuvaricama gastronomskih tajni svake obitelji.

Svaka obitelj ima svoje glavne i sporedne likove, svoje zlikovce i junake, i svaka obitelj zaslužuje takvu knjigu, takav spomenar, takve podsjetnike na mirise i okuse djetinjstva - jeste li vi već otkrili svoje?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...