Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja druga: A potom pronađimo vremena za ljubav

Djeca su naše najveće blago, ali prije nego ih poželite imati, imajte na umu: djeca će promijeniti vaš partnerski odnos. Govorili su mi, nisam slušala. Čitala sam o tome, i nisam vjerovala. Ne, mi ćemo se i dalje ludo voljeti, bila sam sigurna. Ako smo sve ovo do sada prošli, ako smo opstali četrnaest godina prije dolaska naše Franke na svijet - nema toga što će nas zaustaviti, bila sam nepokolebljiva. Volimo se mi i dalje, i gledamo u istom pravcu, i želimo ostariti zajedno, yada, yada, yada, ali dogodio se život - ne mislimo više jedno na drugo svake sekunde u danu. Sada dan provodim s dvoje male djece, kuham, spremam, planiram, organiziram, brišem guze, punim suđericu, praznim sušilicu...ovo kao da je krenulo u smjeru "mješam malter, motam žicu", ali razumijete što želim reći. On se nastoji dokazati u privatnoj tvrtki, često radi prekovremeno, obavlja sve obiteljske stvari po gradu, odlazi u kupnju namirnica, i dok ja navečer pročitam Franki priču za laku noć, i ležim kraj nje dok ne zaspi (da, više ne pomaže ni Zeko Vjeko), on je već onesvješten na kauču. Ponekad ga pustim da se lomi na kauču, ponekad ga budim, ali najčešće, kako god okreneš, nismo ni za kakav produktivan razgovor, nego planiramo sutrašnje obveze dok buljimo u Walking dead (a rekla sam da nakon Glena neću gledati!) ili tipkamo po mobitelima kao da ih nikad ranije u rukama nismo držali. I onda legnemo, on mi kaže da me voli, poljubi me za laku noć, a ja ležim i ne mogu zaspati zbog užasno tjeskobnog osjećaja - nedostaje mi moj muž.


Pitao me nedavno kum: "Jesi li ti pročitala sve ove knjige koje imaš na polici?" "Nisam, naravno, uvijek moraš ostaviti bar nekoliko njih nepročitanih, da imaš što uzeti u ruke u slučaju nužde" - figurativno i doslovno. Sramim se priznati, ovu sam knjigu dobila na dan našeg vjenčanja od svojih dragih zboraša, ali nisam je do sada pročitala. Dogodila se selidba, novi poslovi, djeca i ona je ostala nepročitana. Uostalom, bili smo novopečeni mladenci, nisu nam trebali ljubavni savjeti nekog tamo američkog doktora.

Uzela sam je u ruke neku večer, dok se muž brijao, i čitam, čitam, suza suzu stiže, muž u prolazu provjerava jesam li konačno prošvikala. "Daj, sjedaj, slušaj, ovaj kao da piše o nama!"


Knjiga Pet jezika ljubavi najdugovječnija je uspješnica New York Timesa - prodana je u više od sedam milijuna primjeraka i provedena na više od 40 svjetskih jezika. Na hrvatski jezik prevela ju je naša sugrađanka Ivana Šojat, zbog čega mi je od samog početka još draža. Gary Chapman antropolog je koji je razvio vrlo jednostavnu teoriju - postoji, naime, pet jezika, odnosno načina za iskazivanje ljubavi, a poznavanje materinjeg i sekundarnog jezika partnera ključno je za sretan i ispunjen bračni život.

"Čim identificirate materinji jezik vašeg partnera i počnete se s njime služiti, uvjeren sam da ćete pronaći ključ za dugotrajan brak pun ljubavi. Ljubav se ne mora raspršiti nakon sklapanja braka, no kako bismo ju održali na životu, većina nas mora uložiti napor i naučiti sekundarni jezik ljubavi. Ne možemo se osloniti na vlastiti materinji jezik ljubavi ako ga naš partner ne razumije. Želimo li da naš bračni partner osjeti ljubav koju mi pokušavamo iskazati, onda tu ljubav moramo iskazati na njegovu ili njezinu materinjskom jeziku ljubavi."

Doktor Gary Chapman pojednostavio je stvari za sve nas neznalice, za sve nas koji smo odrastali u obitelji u kojoj su se dobre stvari podrazumijevale, dok su se loše, tobože konstruktivno, morale iznositi. Volim te, ne moram ti to svaki dan reći, pa znaš to. Autor najprije polazi od pretpostavke da svaki čovjek ima emocionalni rezervoar koji čeka da bude napunjen ljubavlju, i o kojem ovisi naša sreća. "Kad se dijete osjeća istinski voljenim, razvijat će se normalno, no kada je rezervoar ljubavi prazan, dijete će se ružno ponašati jer je većina ružnog ponašanja u djeteta tek žudnja praznog 'ljubavnog rezervoara'." Ljubavni rezervoar može se napuniti ljubavlju putem pet jezika - Riječi potvrde, Kvalitetno vrijeme, Primanje darova, Iskazi uslužnosti, Fizički dodir, s tim da autor naglašava da ljudima nije urođena potreba za zaljubljenošću, nego da prava ljubav "zahtijeva trud i disciplinu. Istinski je izbor uložiti vlastitu energiju trudeći se činiti dobro drugoj osobi, znajući da ako je njezin ili njegov život obogaćen vlastitm naporom, onda ćete i vi pronaći osjećaj zadovoljstva - zadovoljstva da nekog istinski volite. To ne iziskuje euforiju iskustva zaljubljenosti. Istinska ljubav zapravo ne može ni započeti sve dok iskustva zaljubljenosti ne proživi svoj životni vijek."


Možda ste bili u mojoj koži, možda još jeste. Možda ste ljuti na onog koga volite jer ne prepozanje vaše potrebe, jer ne vidi da ste usamljeni, da ste željni zagrljaja ili toplih riječi, izgovorenih, a ne poslanih u obliku emotikona. U našem domu u posljednje vrijeme kao da su svi odlučili da je spavanje precjenjeno i vidim da umor utječe na mene i da sve češće izgovaram rečenice svojih roditelja, da kopiram sve njihove najlošije epizode, i prenosim nervozu i na djecu, i na muža. Nisam ljubazna, ne udijeljujem mu komplimente, nego vičem, i postavljam zahtjeve, a samo bih željela provesti neko vrijeme s njim. I ne govorim ovdje o intimnim odnosima, govorim o intimnom pijenju jutarnje kave, o intimnim šetnjama, o intimnim osmjesima koje samo mi razumijemo. On, pak, misli da ga ne cijenim dovoljno, da uvijek tražim još ono nešto, i da, što god on učinio, meni nije dovoljno. On govori jezikom Riječi potvrde, a ja Kvalitetnim vremenom - a naše rezervoare život je ispraznio. Voljeli bismo ih napuniti, znam, ali nemamo snage, moramo krenuti polako. Realna sam, i znam da, iako trenutno nismo u mogućnosti otići na kazališnu predstavu, ili na vikend bez djece, to ne znači da ne možemo ugasiti televizor, da ne možemo isključiti mobitele, da ne možemo početi biti dobri jedno prema drugome.

"Način kako govorimo iznimno je važan. Neki je drevni mudrac jednom rekao: "Nježan odgovor uklanja bijes." Kada je vaš partner bijesan i uzrujan, te iz sebe izbacuje srdite riječi, odlučite li biti puni ljubavi, sigurno mu nećete uzvratiti jednakom srdžbom, nego, blagim, mekim glasom. Ono što govori primit ćete kao informaciju o njegovom emotivnom stanju. Dopustit ćete mu neka kaže što ga je povrijedilo, razbjesnilo, neka vas izvijesti o tijeku događaja... Težit ćete razumijevanju i utjesi, a ne tome da svoje vlastito poimanje stvari predstavite kao jedino logično objašnjenje onoga što se dogodilo. To je zrela ljubav - ljubav kojoj težimo želimo li brak koji raste i razvija se."

Ove godine snimljen je film o sestrama Čuljak koje su prije 33 godine pale u provaliju i preživjele ondje u snježnoj mećavi, na -27 C stupnjeva, sedam dana. Bile su obučene samo u traperice i jeans jakne, a ono što ih je održalo na životu, kako kažu, bila je molitva i činjenica da nikada nisu gubile nadu u isto vrijeme. Kad je jedna bila beznadna, druga bi ju ohrabrivala, i obrnuto. Njihova priča fantastična je pouka o ljudskom duhu, ali govori i o jednostavnom receptu opstanka u ovom svijetu - o sposobnosti jednog čovjeka da uvijek iznova spašava drugog čovjeka kad ga stavi na prvo mjesto u svom životu. Svi mi trebamo nekoga tko će nas podignuti kad smo na dnu - u obitelji, u ljubavnoj vezi, u odnosu prema djeci, na poslu, u prijateljstvu. Mislim da je to ono što je doktor Gary imao na umu - jednostavne lijepe riječi i blagi glas imaju nevjerojatnu moć usrećiti i najtvrđa srca - zašto se njima ne koristimo češće? Zašto postavljamo zahtjeve, a ne zamolbe? Zašto dijelimo savjete, a ne suosjećamo? Zašto prekidamo druge u razgovoru, jedva čekajući da iznesemo svoje zamisli?

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, pa nemojmo da nam vječito baš to malo nedostaje.


"Možda biste se željeli okušati i u pisanju riječi potvrde. Pisane riječi imaju prednost da se mogu uvijek iznova čitati."

Moj muž voli plesati s djecom.

On grli Franku na noni kad joj treba ohrabrenje (iako se opire brisanju guze).

On joj čita priču za laku noć i kad je mrtav-umoran.
 
Ima neki čudan smisao za humor koji ne kuži nitko osim mene. I uvijek me pokušava nasmijati u najgorem mogućem trenutku.

Ujutro na prstima izlazi iz kreveta i uvijek pazi da nas ne probudi dok se sprema za posao, bez obzira što će se djeca svejedno probuditi deset minuta nakon njega.

Uvijek pazi da za doručak imamo svježeg kruha, ili kifle. Jer kifle su kod nas number one.

Gleda filmove koje ja izaberem i jede jela koja skuham, čak i kad skuham grašak.

Izgleda seksi u puloveru, a u odijelu još više.

Ne prigovara mi kad kupim pet novih knjiga, i nagovara me da kupujem više odjeće.
 
On je pristojan i ljubazan prema svima, čak i prema onima koji nisu zaslužili.

Radije bi da nam dijete sisa, nego da se vratim na posao za dva mjeseca i da imamo 2000 kn više u džepu.

Lijepa sam mu iako nisam kosu raspustila od '95.

Seksi sam mu iako nisam noge obrijala od preklani.

On uglavnom posprema za sobom (nije savršen - stolicu nikada ne vrati za stol).
 
Na njega svi njegovi prijatelji mogu uvijek računati.

Koristi peglu češće nego ja.

On prije kupnje proučava koji usisavač najbolje odgovara našim potrebama.

Naša djeca sliče na njega, i savršena su.

Ne postoji nitko s kim bih radije provodila vrijeme. 
 
Bez njega bih bila izgubljena, možda zato u zadnje vrijeme i jesam izgubljena.

On dobro sluša.

On je moje Mrtvo more, a ja sam njegov Potok koji žubori.

Primjedbe

  1. Ovo je nesto prekrasno sto si podijelila, napisala...nisam odoljela ne prokomentirati.Poučno, iskreno, od srca... Divno 💞

    OdgovoriIzbriši
  2. Odgovori
    1. Pročita kad je o njemu,dašta, toliko taštine taman ima! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...