Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja druga: A potom pronađimo vremena za ljubav

Djeca su naše najveće blago, ali prije nego ih poželite imati, imajte na umu: djeca će promijeniti vaš partnerski odnos. Govorili su mi, nisam slušala. Čitala sam o tome, i nisam vjerovala. Ne, mi ćemo se i dalje ludo voljeti, bila sam sigurna. Ako smo sve ovo do sada prošli, ako smo opstali četrnaest godina prije dolaska naše Franke na svijet - nema toga što će nas zaustaviti, bila sam nepokolebljiva. Volimo se mi i dalje, i gledamo u istom pravcu, i želimo ostariti zajedno, yada, yada, yada, ali dogodio se život - ne mislimo više jedno na drugo svake sekunde u danu. Sada dan provodim s dvoje male djece, kuham, spremam, planiram, organiziram, brišem guze, punim suđericu, praznim sušilicu...ovo kao da je krenulo u smjeru "mješam malter, motam žicu", ali razumijete što želim reći. On se nastoji dokazati u privatnoj tvrtki, često radi prekovremeno, obavlja sve obiteljske stvari po gradu, odlazi u kupnju namirnica, i dok ja navečer pročitam Franki priču za laku noć, i ležim kraj nje dok ne zaspi (da, više ne pomaže ni Zeko Vjeko), on je već onesvješten na kauču. Ponekad ga pustim da se lomi na kauču, ponekad ga budim, ali najčešće, kako god okreneš, nismo ni za kakav produktivan razgovor, nego planiramo sutrašnje obveze dok buljimo u Walking dead (a rekla sam da nakon Glena neću gledati!) ili tipkamo po mobitelima kao da ih nikad ranije u rukama nismo držali. I onda legnemo, on mi kaže da me voli, poljubi me za laku noć, a ja ležim i ne mogu zaspati zbog užasno tjeskobnog osjećaja - nedostaje mi moj muž.


Pitao me nedavno kum: "Jesi li ti pročitala sve ove knjige koje imaš na polici?" "Nisam, naravno, uvijek moraš ostaviti bar nekoliko njih nepročitanih, da imaš što uzeti u ruke u slučaju nužde" - figurativno i doslovno. Sramim se priznati, ovu sam knjigu dobila na dan našeg vjenčanja od svojih dragih zboraša, ali nisam je do sada pročitala. Dogodila se selidba, novi poslovi, djeca i ona je ostala nepročitana. Uostalom, bili smo novopečeni mladenci, nisu nam trebali ljubavni savjeti nekog tamo američkog doktora.

Uzela sam je u ruke neku večer, dok se muž brijao, i čitam, čitam, suza suzu stiže, muž u prolazu provjerava jesam li konačno prošvikala. "Daj, sjedaj, slušaj, ovaj kao da piše o nama!"


Knjiga Pet jezika ljubavi najdugovječnija je uspješnica New York Timesa - prodana je u više od sedam milijuna primjeraka i provedena na više od 40 svjetskih jezika. Na hrvatski jezik prevela ju je naša sugrađanka Ivana Šojat, zbog čega mi je od samog početka još draža. Gary Chapman antropolog je koji je razvio vrlo jednostavnu teoriju - postoji, naime, pet jezika, odnosno načina za iskazivanje ljubavi, a poznavanje materinjeg i sekundarnog jezika partnera ključno je za sretan i ispunjen bračni život.

"Čim identificirate materinji jezik vašeg partnera i počnete se s njime služiti, uvjeren sam da ćete pronaći ključ za dugotrajan brak pun ljubavi. Ljubav se ne mora raspršiti nakon sklapanja braka, no kako bismo ju održali na životu, većina nas mora uložiti napor i naučiti sekundarni jezik ljubavi. Ne možemo se osloniti na vlastiti materinji jezik ljubavi ako ga naš partner ne razumije. Želimo li da naš bračni partner osjeti ljubav koju mi pokušavamo iskazati, onda tu ljubav moramo iskazati na njegovu ili njezinu materinjskom jeziku ljubavi."

Doktor Gary Chapman pojednostavio je stvari za sve nas neznalice, za sve nas koji smo odrastali u obitelji u kojoj su se dobre stvari podrazumijevale, dok su se loše, tobože konstruktivno, morale iznositi. Volim te, ne moram ti to svaki dan reći, pa znaš to. Autor najprije polazi od pretpostavke da svaki čovjek ima emocionalni rezervoar koji čeka da bude napunjen ljubavlju, i o kojem ovisi naša sreća. "Kad se dijete osjeća istinski voljenim, razvijat će se normalno, no kada je rezervoar ljubavi prazan, dijete će se ružno ponašati jer je većina ružnog ponašanja u djeteta tek žudnja praznog 'ljubavnog rezervoara'." Ljubavni rezervoar može se napuniti ljubavlju putem pet jezika - Riječi potvrde, Kvalitetno vrijeme, Primanje darova, Iskazi uslužnosti, Fizički dodir, s tim da autor naglašava da ljudima nije urođena potreba za zaljubljenošću, nego da prava ljubav "zahtijeva trud i disciplinu. Istinski je izbor uložiti vlastitu energiju trudeći se činiti dobro drugoj osobi, znajući da ako je njezin ili njegov život obogaćen vlastitm naporom, onda ćete i vi pronaći osjećaj zadovoljstva - zadovoljstva da nekog istinski volite. To ne iziskuje euforiju iskustva zaljubljenosti. Istinska ljubav zapravo ne može ni započeti sve dok iskustva zaljubljenosti ne proživi svoj životni vijek."


Možda ste bili u mojoj koži, možda još jeste. Možda ste ljuti na onog koga volite jer ne prepozanje vaše potrebe, jer ne vidi da ste usamljeni, da ste željni zagrljaja ili toplih riječi, izgovorenih, a ne poslanih u obliku emotikona. U našem domu u posljednje vrijeme kao da su svi odlučili da je spavanje precjenjeno i vidim da umor utječe na mene i da sve češće izgovaram rečenice svojih roditelja, da kopiram sve njihove najlošije epizode, i prenosim nervozu i na djecu, i na muža. Nisam ljubazna, ne udijeljujem mu komplimente, nego vičem, i postavljam zahtjeve, a samo bih željela provesti neko vrijeme s njim. I ne govorim ovdje o intimnim odnosima, govorim o intimnom pijenju jutarnje kave, o intimnim šetnjama, o intimnim osmjesima koje samo mi razumijemo. On, pak, misli da ga ne cijenim dovoljno, da uvijek tražim još ono nešto, i da, što god on učinio, meni nije dovoljno. On govori jezikom Riječi potvrde, a ja Kvalitetnim vremenom - a naše rezervoare život je ispraznio. Voljeli bismo ih napuniti, znam, ali nemamo snage, moramo krenuti polako. Realna sam, i znam da, iako trenutno nismo u mogućnosti otići na kazališnu predstavu, ili na vikend bez djece, to ne znači da ne možemo ugasiti televizor, da ne možemo isključiti mobitele, da ne možemo početi biti dobri jedno prema drugome.

"Način kako govorimo iznimno je važan. Neki je drevni mudrac jednom rekao: "Nježan odgovor uklanja bijes." Kada je vaš partner bijesan i uzrujan, te iz sebe izbacuje srdite riječi, odlučite li biti puni ljubavi, sigurno mu nećete uzvratiti jednakom srdžbom, nego, blagim, mekim glasom. Ono što govori primit ćete kao informaciju o njegovom emotivnom stanju. Dopustit ćete mu neka kaže što ga je povrijedilo, razbjesnilo, neka vas izvijesti o tijeku događaja... Težit ćete razumijevanju i utjesi, a ne tome da svoje vlastito poimanje stvari predstavite kao jedino logično objašnjenje onoga što se dogodilo. To je zrela ljubav - ljubav kojoj težimo želimo li brak koji raste i razvija se."

Ove godine snimljen je film o sestrama Čuljak koje su prije 33 godine pale u provaliju i preživjele ondje u snježnoj mećavi, na -27 C stupnjeva, sedam dana. Bile su obučene samo u traperice i jeans jakne, a ono što ih je održalo na životu, kako kažu, bila je molitva i činjenica da nikada nisu gubile nadu u isto vrijeme. Kad je jedna bila beznadna, druga bi ju ohrabrivala, i obrnuto. Njihova priča fantastična je pouka o ljudskom duhu, ali govori i o jednostavnom receptu opstanka u ovom svijetu - o sposobnosti jednog čovjeka da uvijek iznova spašava drugog čovjeka kad ga stavi na prvo mjesto u svom životu. Svi mi trebamo nekoga tko će nas podignuti kad smo na dnu - u obitelji, u ljubavnoj vezi, u odnosu prema djeci, na poslu, u prijateljstvu. Mislim da je to ono što je doktor Gary imao na umu - jednostavne lijepe riječi i blagi glas imaju nevjerojatnu moć usrećiti i najtvrđa srca - zašto se njima ne koristimo češće? Zašto postavljamo zahtjeve, a ne zamolbe? Zašto dijelimo savjete, a ne suosjećamo? Zašto prekidamo druge u razgovoru, jedva čekajući da iznesemo svoje zamisli?

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, pa nemojmo da nam vječito baš to malo nedostaje.


"Možda biste se željeli okušati i u pisanju riječi potvrde. Pisane riječi imaju prednost da se mogu uvijek iznova čitati."

Moj muž voli plesati s djecom.

On grli Franku na noni kad joj treba ohrabrenje (iako se opire brisanju guze).

On joj čita priču za laku noć i kad je mrtav-umoran.
 
Ima neki čudan smisao za humor koji ne kuži nitko osim mene. I uvijek me pokušava nasmijati u najgorem mogućem trenutku.

Ujutro na prstima izlazi iz kreveta i uvijek pazi da nas ne probudi dok se sprema za posao, bez obzira što će se djeca svejedno probuditi deset minuta nakon njega.

Uvijek pazi da za doručak imamo svježeg kruha, ili kifle. Jer kifle su kod nas number one.

Gleda filmove koje ja izaberem i jede jela koja skuham, čak i kad skuham grašak.

Izgleda seksi u puloveru, a u odijelu još više.

Ne prigovara mi kad kupim pet novih knjiga, i nagovara me da kupujem više odjeće.
 
On je pristojan i ljubazan prema svima, čak i prema onima koji nisu zaslužili.

Radije bi da nam dijete sisa, nego da se vratim na posao za dva mjeseca i da imamo 2000 kn više u džepu.

Lijepa sam mu iako nisam kosu raspustila od '95.

Seksi sam mu iako nisam noge obrijala od preklani.

On uglavnom posprema za sobom (nije savršen - stolicu nikada ne vrati za stol).
 
Na njega svi njegovi prijatelji mogu uvijek računati.

Koristi peglu češće nego ja.

On prije kupnje proučava koji usisavač najbolje odgovara našim potrebama.

Naša djeca sliče na njega, i savršena su.

Ne postoji nitko s kim bih radije provodila vrijeme. 
 
Bez njega bih bila izgubljena, možda zato u zadnje vrijeme i jesam izgubljena.

On dobro sluša.

On je moje Mrtvo more, a ja sam njegov Potok koji žubori.

Primjedbe

  1. Ovo je nesto prekrasno sto si podijelila, napisala...nisam odoljela ne prokomentirati.Poučno, iskreno, od srca... Divno 💞

    OdgovoriIzbriši
  2. Odgovori
    1. Pročita kad je o njemu,dašta, toliko taštine taman ima! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...