Preskoči na glavni sadržaj

Stvari koje uzimamo zdravo za gotovo

Dok živimo skoncentrirani na jednu stvar, i to najčešće na onu jednu sitnicu koja nam nedostaje da bismo bili potpuno sretni, ili bar tako mislimo, puno stvari oko sebe ne doživljavamo - uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako sam i ja, učeći za ispit, propustila život i smetnula s uma da sam se u mjesec dana poprilično zaokružila (ne, ne nosim izvanzemaljca koji nekontrolirano raste - pitala sam ginekologinju - samo se ja nekontrolirano debljam) i da se više ne osjećam ugodno u svojoj odjeći. Kažu da je trudnoća jedino razdoblje kad je žena sretna što je debela - mrzim one koji to kažu, očito nikad nisu bili trudni. Ne brinu mene brojke, niti me muči hoću li se ikada vratiti na staru kilažu, ali ova tromost me umara, ne mogu više sustići svoje skoro-trogodišnje-dijete, a podizanje te petnaestkilašice mi predstavlja užasno težak zadatak (znam, ne bih ju trebala podizati, ali i ta nesposobnost i nesamostalnost me izluđuju još više). Druga trudnoća je za mene ogroman izazov, od samog početka sam jako trudna, osjećam to u svakoj žilici u svom tijelu, a jedino što me muči više od grčenja mišića i otečenih spuštenih stopala je šoping svečane haljine u 22. tjednu trudnoće. Ovim putem pozdravljam sve šokirane prodavačice u Zari koje su svjedočile mom ugly cryju. I pozdravljam sve big mamme koje se teško nose s trudnoćom, ili same sa sobom.


Kad ne plačem u trgovinama, onda trčim za Frankom po parku i gledam ju kako pred mojim očima pada s tobogana. I nagradu za najbolju nemajku osvaja.....! Kao da trbušasto stanje ne predstavlja dovoljno veliku otegotnu okolnost, trčanje po parku otežano mi je i zbog peludne alergije koju u trudnoći ne smijem liječiti, pa se sa sjetom prisjećam dana kad sam mogla nesputano trčati livadama, hm, i kad nisam actually trčala tim livadama. Ljudi, uživajte u svježem zraku dok možete, alergija možda vreba iza ugla!


Ovih dana minimalno čitam, a ako i čitam, bavim se publicistikom jer mi je potrebna stručna pomoć za odgoj djeteta koje je najnepristojniju riječ u svom vokabularu naučilo od Bambija ("Bljak!") i koja se rasplače jer ne može dohvatiti Mjesec. Osim što nastojim od nje napraviti brižnu osobu koja će potrebe drugih stavljati ispred svojih, nastojim je i naučiti da piški u nonu, a ne u pelene - što toplo preporučujem svakome kome je u životu dosadno, svakome tko želi zaboraviti na svjetsku politiku ili vlastite probleme, ili jednostavno voli prati gaće dvaput na dan. Jao, jao, jao. Živjela sam tako dobrim i mirnim životom, zašto sam si ovo napravila?


Posao - posao je nešto što čovjek ne cijeni u svako doba. Najčešće smo nezadovoljni opisom radnog mjesta, šefom, kolegama ili plaćom, htjeli bismo napredovati, ili jednostavno promijeniti smjer u svom životu, pa aktivno radimo na svojoj karijeri. Ma šalim se, nisam ja tako ambiciozna, ne mogu reći da mi je posao jedna od bitnih stavki u životu, poslovna ja je tek jedan mali kotačić u velikoj mašineriji - volim doprinositi, volim biti pouzdana, točna i organizirana, i to mi moje radno mjesto omogućava. Ipak, više volim svoje slobodno vrijeme (nazovimo to tako, iako nisam bila slobodna od 2015. godine), pa sam se za ovu godinu oprostila s poslom i posvetila malim projektima koji vesele kreativnu mene, onu koja strpljivo čuči u mene dok kuham ručak ili ribam kadu, ili perem Frankine gaće dvaput na dan. Organizirana kakva jesam, sve sam osmislila i podijelila poslove rodbini i prijateljima - jer, hej, dobra podjela poslova je ključ svake uspješne ekonomije!

Primjedbe

  1. Vidis, vidis, mogla sam te uposliti u svom novom stanu, krecenje, ovo ono :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako trebas pomoc oko izbora boje, moze, a od fizikalije trenutno ovakva trbusasta i nespretna bjezim ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...