Preskoči na glavni sadržaj

Kako preživjeti ožujak

Početkom ožujka, započeo je moj godišnji odmor - čitaj: finish za najomraženiji ispit u povijesti mene i u povijesti pravosuđa (službeno mu je naziv Završni ispit u Školi za pravosudne dužnosnike). Svoje jedino rođeno dijete predala sam baki u ruke, muž je pobjegao za njom, tek povremeno me posjećujući, i svakog jutra uvjeravala sam se da mi taj ispit treeeeeeba u životu i da je, s obzirom na moje blaženo stanje, sada pravo vrijeme za njega. Istina jest - možda mi taj ispit nikad neće trebati, možda ću za par godina biti cvjećar ili slastičar, i prestara sam da bih išta u svom životu morala, ali zbog ovog odvojenog života dugujem svojoj obitelji barem pokušaj kao ulog u budućnost, pa dalje što bude. Potencijalno razočaranje obitelji i usamljenost pred sam ispit skoro su me slomili, ali izdržala sam, ne baš junački, ali jesam. Sad treba čuvati živce i čekati rezultate.


Ožujak mi je proletio u učenju i spremanju stana - što zbog nervoze od ispita, što od potrebe za gniježđenjem uzrokovane ovim trbuhom punim leptirića. Lijepu književnost čitala sam premalo, čisto da mi pravni termini ne zavladaju vokabularom, a čokoladna mousse torta prvo je što sam peckarila od slastica ovaj mjesec, iako mi je s Book depositoryja stigla kuharica Mary Berry. Ako to ne pokazuje samodisciplinu, ništa je ne pokazuje. Hm, sad sam se sjetila da sam si za rođendan ipak ispekla Sachericu po receptu Mary Berry - hm, možda mi je samodisciplina ipak stran pojam.


Obožavam kupovati poklone, ali natenane i za drage osobe, one koje poznajem, one koje doista imam šansu obradovati, inače je kupovina poklona najteži zadatak na svijetu. Neki od najdražih mi ljudi imaju rođendan početkom proljeća pa sam si dala oduška - rođendani su mi bili sav društveni život, budući da sam deaktivirala čak i društvene mreže na kojima provodim previše vremena. I Franka je uživala u rođendanima - napokon je shvatila ljepotu torte i puhanja svijećica, koje je za mene oduvijek imalo oznaku novog početka, ostvarivanja želja i slatkih iznenađenja - pa smo zaista uživali u tim rijetkim zajedničkim trenucima.


Unatoč malim trudničkim tegobama, stalno sam zaboravljala da nisam sama - uz mene je moje drugo dijete, ono koje je prisiljeno bubati o dvostranoobvezujućim ugovorima i pravnim lijekovima u parničnom postupku, iako još pliva u mojoj utrobi. Možda će mu to poručiti da se kloni prava i da se, kao svaki normalni Hrvat, posveti nekoj profitabilnoj karijeri, onoj nogometaša (jer, čim čuji da nosite dječaka, ljudi mu požele da bude nogometaš). Ipak, grižnja savjesti me ipak ponukala da se uhvatim posla i počnem sa slaganjem scrapbooka za našeg sinčića.

Za Uskrs sam se počela spremati još u veljači, dok su ostali normalni ljudi jeli krafne. Pripremila sam unaprijed sve poklone i dekoracije i namirnice, samo da bih se što više mogla posvetiti svojoj maloj obitelji. 

Nadam se da ste i vi Uskrs proveli uz najdraže i da će vam svjetlo Uskrsloga svijetliti i u narednim danima! Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta