Stvari koje uzimamo zdravo za gotovo

Dok živimo skoncentrirani na jednu stvar, i to najčešće na onu jednu sitnicu koja nam nedostaje da bismo bili potpuno sretni, ili bar tako mislimo, puno stvari oko sebe ne doživljavamo - uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako sam i ja, učeći za ispit, propustila život i smetnula s uma da sam se u mjesec dana poprilično zaokružila (ne, ne nosim izvanzemaljca koji nekontrolirano raste - pitala sam ginekologinju - samo se ja nekontrolirano debljam) i da se više ne osjećam ugodno u svojoj odjeći. Kažu da je trudnoća jedino razdoblje kad je žena sretna što je debela - mrzim one koji to kažu, očito nikad nisu bili trudni. Ne brinu mene brojke, niti me muči hoću li se ikada vratiti na staru kilažu, ali ova tromost me umara, ne mogu više sustići svoje skoro-trogodišnje-dijete, a podizanje te petnaestkilašice mi predstavlja užasno težak zadatak (znam, ne bih ju trebala podizati, ali i ta nesposobnost i nesamostalnost me izluđuju još više). Druga trudnoća je za mene ogroman izazov, od samog početka sam jako trudna, osjećam to u svakoj žilici u svom tijelu, a jedino što me muči više od grčenja mišića i otečenih spuštenih stopala je šoping svečane haljine u 22. tjednu trudnoće. Ovim putem pozdravljam sve šokirane prodavačice u Zari koje su svjedočile mom ugly cryju. I pozdravljam sve big mamme koje se teško nose s trudnoćom, ili same sa sobom.

Kad ne plačem u trgovinama, onda trčim za Frankom po parku i gledam ju kako pred mojim očima pada s tobogana. I nagradu za najbolju nemajku osvaja.....! Kao da trbušasto stanje ne predstavlja dovoljno veliku otegotnu okolnost, trčanje po parku otežano mi je i zbog peludne alergije koju u trudnoći ne smijem liječiti, pa se sa sjetom prisjećam dana kad sam mogla nesputano trčati livadama, hm, i kad nisam actually trčala tim livadama. Ljudi, uživajte u svježem zraku dok možete, alergija možda vreba iza ugla!

Ovih dana minimalno čitam, a ako i čitam, bavim se publicistikom jer mi je potrebna stručna pomoć za odgoj djeteta koje je najnepristojniju riječ u svom vokabularu naučilo od Bambija ("Bljak!") i koja se rasplače jer ne može dohvatiti Mjesec. Osim što nastojim od nje napraviti brižnu osobu koja će potrebe drugih stavljati ispred svojih, nastojim je i naučiti da piški u nonu, a ne u pelene - što toplo preporučujem svakome kome je u životu dosadno, svakome tko želi zaboraviti na svjetsku politiku ili vlastite probleme, ili jednostavno voli prati gaće dvaput na dan. Jao, jao, jao. Živjela sam tako dobrim i mirnim životom, zašto sam si ovo napravila?

Posao - posao je nešto što čovjek ne cijeni u svako doba. Najčešće smo nezadovoljni opisom radnog mjesta, šefom, kolegama ili plaćom, htjeli bismo napredovati, ili jednostavno promijeniti smjer u svom životu, pa aktivno radimo na svojoj karijeri. Ma šalim se, nisam ja tako ambiciozna, ne mogu reći da mi je posao jedna od bitnih stavki u životu, poslovna ja je tek jedan mali kotačić u velikoj mašineriji - volim doprinositi, volim biti pouzdana, točna i organizirana, i to mi moje radno mjesto omogućava. Ipak, više volim svoje slobodno vrijeme (nazovimo to tako, iako nisam bila slobodna od 2015. godine), pa sam se za ovu godinu oprostila s poslom i posvetila malim projektima koji vesele kreativnu mene, onu koja strpljivo čuči u mene dok kuham ručak ili ribam kadu, ili perem Frankine gaće dvaput na dan. Organizirana kakva jesam, sve sam osmislila i podijelila poslove rodbini i prijateljima - jer, hej, dobra podjela poslova je ključ svake uspješne ekonomije!