Preskoči na glavni sadržaj

Stvari koje uzimamo zdravo za gotovo

Dok živimo skoncentrirani na jednu stvar, i to najčešće na onu jednu sitnicu koja nam nedostaje da bismo bili potpuno sretni, ili bar tako mislimo, puno stvari oko sebe ne doživljavamo - uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako sam i ja, učeći za ispit, propustila život i smetnula s uma da sam se u mjesec dana poprilično zaokružila (ne, ne nosim izvanzemaljca koji nekontrolirano raste - pitala sam ginekologinju - samo se ja nekontrolirano debljam) i da se više ne osjećam ugodno u svojoj odjeći. Kažu da je trudnoća jedino razdoblje kad je žena sretna što je debela - mrzim one koji to kažu, očito nikad nisu bili trudni. Ne brinu mene brojke, niti me muči hoću li se ikada vratiti na staru kilažu, ali ova tromost me umara, ne mogu više sustići svoje skoro-trogodišnje-dijete, a podizanje te petnaestkilašice mi predstavlja užasno težak zadatak (znam, ne bih ju trebala podizati, ali i ta nesposobnost i nesamostalnost me izluđuju još više). Druga trudnoća je za mene ogroman izazov, od samog početka sam jako trudna, osjećam to u svakoj žilici u svom tijelu, a jedino što me muči više od grčenja mišića i otečenih spuštenih stopala je šoping svečane haljine u 22. tjednu trudnoće. Ovim putem pozdravljam sve šokirane prodavačice u Zari koje su svjedočile mom ugly cryju. I pozdravljam sve big mamme koje se teško nose s trudnoćom, ili same sa sobom.


Kad ne plačem u trgovinama, onda trčim za Frankom po parku i gledam ju kako pred mojim očima pada s tobogana. I nagradu za najbolju nemajku osvaja.....! Kao da trbušasto stanje ne predstavlja dovoljno veliku otegotnu okolnost, trčanje po parku otežano mi je i zbog peludne alergije koju u trudnoći ne smijem liječiti, pa se sa sjetom prisjećam dana kad sam mogla nesputano trčati livadama, hm, i kad nisam actually trčala tim livadama. Ljudi, uživajte u svježem zraku dok možete, alergija možda vreba iza ugla!


Ovih dana minimalno čitam, a ako i čitam, bavim se publicistikom jer mi je potrebna stručna pomoć za odgoj djeteta koje je najnepristojniju riječ u svom vokabularu naučilo od Bambija ("Bljak!") i koja se rasplače jer ne može dohvatiti Mjesec. Osim što nastojim od nje napraviti brižnu osobu koja će potrebe drugih stavljati ispred svojih, nastojim je i naučiti da piški u nonu, a ne u pelene - što toplo preporučujem svakome kome je u životu dosadno, svakome tko želi zaboraviti na svjetsku politiku ili vlastite probleme, ili jednostavno voli prati gaće dvaput na dan. Jao, jao, jao. Živjela sam tako dobrim i mirnim životom, zašto sam si ovo napravila?


Posao - posao je nešto što čovjek ne cijeni u svako doba. Najčešće smo nezadovoljni opisom radnog mjesta, šefom, kolegama ili plaćom, htjeli bismo napredovati, ili jednostavno promijeniti smjer u svom životu, pa aktivno radimo na svojoj karijeri. Ma šalim se, nisam ja tako ambiciozna, ne mogu reći da mi je posao jedna od bitnih stavki u životu, poslovna ja je tek jedan mali kotačić u velikoj mašineriji - volim doprinositi, volim biti pouzdana, točna i organizirana, i to mi moje radno mjesto omogućava. Ipak, više volim svoje slobodno vrijeme (nazovimo to tako, iako nisam bila slobodna od 2015. godine), pa sam se za ovu godinu oprostila s poslom i posvetila malim projektima koji vesele kreativnu mene, onu koja strpljivo čuči u mene dok kuham ručak ili ribam kadu, ili perem Frankine gaće dvaput na dan. Organizirana kakva jesam, sve sam osmislila i podijelila poslove rodbini i prijateljima - jer, hej, dobra podjela poslova je ključ svake uspješne ekonomije!

Primjedbe

  1. Vidis, vidis, mogla sam te uposliti u svom novom stanu, krecenje, ovo ono :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako trebas pomoc oko izbora boje, moze, a od fizikalije trenutno ovakva trbusasta i nespretna bjezim ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta