Početkom godine predlagale smo u book clubu knjige koje želimo čitati kroz godinu, a ja sam predložila Atwoodinu Sluškinjinu priču jer je riječ o naslovu koji često iskače iz pop kulture i svaki filmofil i gilmoregirls fan koji drži do sebe želi ju pročitati. Kupila sam knjigu u antikvarijatu jer je knjižnica nije držala na svojim policama, i pomislila sam da, onakva žuta i neotvarana godinama, zasigurno i nije prevrijedna pažnje. Naime, u Hrvatskoj je izdana davne 1988. godine, a na prošlogodišnjem Interliberu moglo se naći isto to izdanje - što će reći da se tijekom ovih 29 godina nije ni rasprodalo! Znatiželja me izjedala - što je pošlo po zlu s ovim klasikom?
Sama naslovnica nije atraktivna, a naslov avocira radnju smještenu u daleku prošlost. Međutim, tko god je čitao Atwood, treba biti spreman na sve! Protagonistica Sluškinjine priče sluškinja je Offfred iliti Fredova. Žena je to kojoj su negdje 2000. godine u državi SAD, baš kao drugim njenim kolegicama, priopćili da je dobila otkaz i da sva njena imovina prelazi na njenog muža - donesen je, naime, zakon kojim je ženama zabranjeno raditi, zarađivati, posjedovati. Ukratko, njihov život sveden je na njihovu biološku zadaću - rađanje. Žene koje su preljubnice ili imaju djecu poslane su u Centar koji vodi vlada, a u kojem ih vladine agentice zvane tetke obučavaju za život sluškinje koja služi svom Zapovjedniku i njegovoj supruzi na način da im je surogat majka, recimo to uljepšanim riječima.
O knjizi sam puno razmišljala nakon što sam je pročitala, a progonila me i u snovima. Sanjala sam da mi odvode Franku i neprestano se propitivkivala - jesu li nama, ženama, određene osobine urođene ili je naše ponašanje naučeno, jesmo li u svom životu patnice, jesmo li si za sve same krive, ili smo junakinje svog života koje kroje svoj život po svojoj mjeri? Iako je knjiga izdana 1985. godine, a vrijeme radnje je oko 2000., država Gilead, u kojoj su ženama ukinuta sva prava i dana im je prilika (thanks a lot) prežive iznajmljivanjem maternice neplodnim suprugama plodnih muškaraca, nije prikaz posuđen iz znanstvene fantastike, ta i sama autorica zazire od spajanja tog žanra s knjigom, nazivajući je spekulativnom fikcijom.
Atwood je pronicljiva žena koja se ne voli nazivati ni političarkom ni feministicom, a ipak svojim jednostavnim stilom glasno progovara o bitnim temama. Vrsna je pripovjedačica, i ovu knjigu preporučila bih svim ženama - njoj nije namjera šokirati, niti prikazati Fredovu kao heroinu, nego poručiti da je svesti ženu na bilo koji stereotip pogubno za ženu, ali i za društvo u cijelini. Sve smo ponekad krhke, iscrpljene, preteško nam je žonglirati s poslom i životom majke i supruge, ali trebale bismo cijeniti slobodu koju imamo - žena danas može sve što poželi, pa tako i preživjeti ono za što je bila uvjerena da će ju koštati glave. Još uvijek život žene podrazumijeva neku vrstu dokazivanja i borbe, i stoga uvijek moramo biti budne, spremne i uporne, i svjesne da bi nam dani često bili bezbrižniji da smo u ovom svijetu muškaraca jedna drugoj potpora, nada i inspiracija - jer, sjetite se, real queens fix each other's crown.
"Dali smo im više nego smo im oduzeli, rekao je Zapovjednik. Sjeti se svih njihovih nekadašnjih muka. Zar se ne sjećaš samačkih barova, ponižavajućih namještenih sastanaka u srednjoj školi? Tržišta mesa. Zar se ne sjećaš užasna jaza između onih koje su lako mogle doći do muškaraca i onih koje nisu? Neke su bile očajne, gladovale da omršave, ili pumpale prsa silikonom, dale si rezati nosove. Sjeti se ljudske bijede."
"Moja crvena suknja dignuta je do struka, ali ne više. Ispod nje Zalovjednik jebe. Ono što jebe nalazi se u donjem dijelu tijela. Ne kažem da vodi ljubav, jer to i ne čini. Ne bi bilo točno reći ni da spolno opći, jer to podrazumijeva dvoje ljudi, a u ovom sudjeluje samo jedna osoba. Ni silovanje ne bi odgovaralo: ovdje se ne događa ništa na što nisam pristala. Nisam imala mnogo izbora, ali nekakav sam ipak imala, pa sam odabrala ovo. "
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)