Preskoči na glavni sadržaj

Žena je ženi tetka

Početkom godine predlagale smo u book clubu knjige koje želimo čitati kroz godinu, a ja sam predložila Atwoodinu Sluškinjinu priču jer je riječ o naslovu koji često iskače iz pop kulture i svaki filmofil i gilmoregirls fan koji drži do sebe želi ju pročitati. Kupila sam knjigu u antikvarijatu jer je knjižnica nije držala na svojim policama, i pomislila sam da, onakva žuta i neotvarana godinama, zasigurno  i nije prevrijedna pažnje. Naime, u Hrvatskoj je izdana davne 1988. godine, a na prošlogodišnjem Interliberu moglo se naći isto to izdanje - što će reći da se tijekom ovih 29 godina nije ni rasprodalo! Znatiželja me izjedala - što je pošlo po zlu s ovim klasikom?


Sama naslovnica nije atraktivna, a naslov avocira radnju smještenu u daleku prošlost. Međutim, tko god je čitao Atwood, treba biti spreman na sve! Protagonistica Sluškinjine priče sluškinja je Offfred iliti Fredova. Žena je to kojoj su negdje 2000. godine u državi SAD, baš kao drugim njenim kolegicama, priopćili da je dobila otkaz i da sva njena imovina prelazi na njenog muža - donesen je, naime, zakon kojim je ženama zabranjeno raditi, zarađivati, posjedovati. Ukratko, njihov život sveden je na njihovu biološku zadaću - rađanje. Žene koje su preljubnice ili imaju djecu poslane su u Centar koji vodi vlada, a u kojem ih vladine agentice zvane tetke obučavaju za život sluškinje koja služi svom Zapovjedniku i njegovoj supruzi na način da im je surogat majka, recimo to uljepšanim riječima. 


O knjizi sam puno razmišljala nakon što sam je pročitala, a progonila me i u snovima. Sanjala sam da mi odvode Franku i neprestano se propitivkivala - jesu li nama, ženama, određene osobine urođene ili je naše ponašanje naučeno, jesmo li u svom životu patnice, jesmo li si za sve same krive, ili smo junakinje svog života koje kroje svoj život po svojoj mjeri? Iako je knjiga izdana 1985. godine, a vrijeme radnje je oko 2000., država Gilead, u kojoj su ženama ukinuta sva prava i dana im je prilika (thanks a lot) prežive iznajmljivanjem maternice neplodnim suprugama plodnih muškaraca, nije prikaz posuđen iz znanstvene fantastike, ta i sama autorica zazire od spajanja tog žanra s knjigom, nazivajući je spekulativnom fikcijom.


Atwood je pronicljiva žena koja se ne voli nazivati ni političarkom ni feministicom, a ipak svojim jednostavnim stilom glasno progovara o bitnim temama. Vrsna je pripovjedačica, i ovu knjigu preporučila bih svim ženama - njoj nije namjera šokirati, niti prikazati Fredovu kao heroinu, nego poručiti da je svesti ženu na bilo koji stereotip pogubno za ženu, ali i za društvo u cijelini. Sve smo ponekad krhke, iscrpljene, preteško nam je žonglirati s poslom i životom majke i supruge, ali trebale bismo cijeniti slobodu koju imamo - žena danas može sve što poželi, pa tako i preživjeti ono za što je bila uvjerena da će ju koštati glave. Još uvijek život žene podrazumijeva neku vrstu dokazivanja i borbe, i stoga uvijek moramo biti budne, spremne i uporne, i svjesne da bi nam dani često bili bezbrižniji da smo u ovom svijetu muškaraca jedna drugoj potpora, nada i inspiracija - jer, sjetite se, real queens fix each other's crown.


"Dali smo im više nego smo im oduzeli, rekao je Zapovjednik. Sjeti se svih njihovih nekadašnjih muka. Zar se ne sjećaš samačkih barova, ponižavajućih namještenih sastanaka u srednjoj školi? Tržišta mesa. Zar se ne sjećaš užasna jaza između onih koje su lako mogle doći do muškaraca i onih koje nisu? Neke su bile očajne, gladovale da omršave, ili pumpale prsa silikonom, dale si rezati nosove. Sjeti se ljudske bijede."

"Moja crvena suknja dignuta je do struka, ali ne više. Ispod nje Zalovjednik jebe. Ono što jebe nalazi se u donjem dijelu tijela. Ne kažem da vodi ljubav, jer to i ne čini. Ne bi bilo točno reći ni da spolno opći, jer to podrazumijeva dvoje ljudi, a u ovom sudjeluje samo jedna osoba. Ni silovanje ne bi odgovaralo: ovdje se ne događa ništa na što nisam pristala. Nisam imala mnogo izbora, ali nekakav sam ipak imala, pa sam odabrala ovo. "

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...