Preskoči na glavni sadržaj

Žena je ženi tetka

Početkom godine predlagale smo u book clubu knjige koje želimo čitati kroz godinu, a ja sam predložila Atwoodinu Sluškinjinu priču jer je riječ o naslovu koji često iskače iz pop kulture i svaki filmofil i gilmoregirls fan koji drži do sebe želi ju pročitati. Kupila sam knjigu u antikvarijatu jer je knjižnica nije držala na svojim policama, i pomislila sam da, onakva žuta i neotvarana godinama, zasigurno  i nije prevrijedna pažnje. Naime, u Hrvatskoj je izdana davne 1988. godine, a na prošlogodišnjem Interliberu moglo se naći isto to izdanje - što će reći da se tijekom ovih 29 godina nije ni rasprodalo! Znatiželja me izjedala - što je pošlo po zlu s ovim klasikom?


Sama naslovnica nije atraktivna, a naslov avocira radnju smještenu u daleku prošlost. Međutim, tko god je čitao Atwood, treba biti spreman na sve! Protagonistica Sluškinjine priče sluškinja je Offfred iliti Fredova. Žena je to kojoj su negdje 2000. godine u državi SAD, baš kao drugim njenim kolegicama, priopćili da je dobila otkaz i da sva njena imovina prelazi na njenog muža - donesen je, naime, zakon kojim je ženama zabranjeno raditi, zarađivati, posjedovati. Ukratko, njihov život sveden je na njihovu biološku zadaću - rađanje. Žene koje su preljubnice ili imaju djecu poslane su u Centar koji vodi vlada, a u kojem ih vladine agentice zvane tetke obučavaju za život sluškinje koja služi svom Zapovjedniku i njegovoj supruzi na način da im je surogat majka, recimo to uljepšanim riječima. 


O knjizi sam puno razmišljala nakon što sam je pročitala, a progonila me i u snovima. Sanjala sam da mi odvode Franku i neprestano se propitivkivala - jesu li nama, ženama, određene osobine urođene ili je naše ponašanje naučeno, jesmo li u svom životu patnice, jesmo li si za sve same krive, ili smo junakinje svog života koje kroje svoj život po svojoj mjeri? Iako je knjiga izdana 1985. godine, a vrijeme radnje je oko 2000., država Gilead, u kojoj su ženama ukinuta sva prava i dana im je prilika (thanks a lot) prežive iznajmljivanjem maternice neplodnim suprugama plodnih muškaraca, nije prikaz posuđen iz znanstvene fantastike, ta i sama autorica zazire od spajanja tog žanra s knjigom, nazivajući je spekulativnom fikcijom.


Atwood je pronicljiva žena koja se ne voli nazivati ni političarkom ni feministicom, a ipak svojim jednostavnim stilom glasno progovara o bitnim temama. Vrsna je pripovjedačica, i ovu knjigu preporučila bih svim ženama - njoj nije namjera šokirati, niti prikazati Fredovu kao heroinu, nego poručiti da je svesti ženu na bilo koji stereotip pogubno za ženu, ali i za društvo u cijelini. Sve smo ponekad krhke, iscrpljene, preteško nam je žonglirati s poslom i životom majke i supruge, ali trebale bismo cijeniti slobodu koju imamo - žena danas može sve što poželi, pa tako i preživjeti ono za što je bila uvjerena da će ju koštati glave. Još uvijek život žene podrazumijeva neku vrstu dokazivanja i borbe, i stoga uvijek moramo biti budne, spremne i uporne, i svjesne da bi nam dani često bili bezbrižniji da smo u ovom svijetu muškaraca jedna drugoj potpora, nada i inspiracija - jer, sjetite se, real queens fix each other's crown.


"Dali smo im više nego smo im oduzeli, rekao je Zapovjednik. Sjeti se svih njihovih nekadašnjih muka. Zar se ne sjećaš samačkih barova, ponižavajućih namještenih sastanaka u srednjoj školi? Tržišta mesa. Zar se ne sjećaš užasna jaza između onih koje su lako mogle doći do muškaraca i onih koje nisu? Neke su bile očajne, gladovale da omršave, ili pumpale prsa silikonom, dale si rezati nosove. Sjeti se ljudske bijede."

"Moja crvena suknja dignuta je do struka, ali ne više. Ispod nje Zalovjednik jebe. Ono što jebe nalazi se u donjem dijelu tijela. Ne kažem da vodi ljubav, jer to i ne čini. Ne bi bilo točno reći ni da spolno opći, jer to podrazumijeva dvoje ljudi, a u ovom sudjeluje samo jedna osoba. Ni silovanje ne bi odgovaralo: ovdje se ne događa ništa na što nisam pristala. Nisam imala mnogo izbora, ali nekakav sam ipak imala, pa sam odabrala ovo. "

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...