Svako malo, kad mi se legice razbježe pa ostanem bez partnerica za kavu, odem na pauzu sama sa sobom, što mi, da vam budem iskrena, uopće ne pada teško - dapače, solo kava jedina je stvar koja mi nedostaje iz mog šibenskog života. Život daleko od bližnjih prisilio me da samoj sebi budem najbolja prijateljica pa sam znala satima lutati po gradu, sve dok ne bih pronašla dobro mjesto za čitanje. Znate, ono mjesto gdje se susretne taman dovoljna količina tišine i svjetla da se čovjek probudi i uspava u isto vrijeme. Kažu da je sretan čovjek koji zna biti sam sa sobom. Ipak, valja biti umjeren u svemu - kažem ja, pa tako i u samoći.
Nedavno sam tako čitala kraj Drave (koja, priznajem, ipak nije moje najdraže mjesto u Osijeku - još ga tražim), i to knjigu koju je možda preopasno čitati kraj mutne rijeke - jer postoji opasnost od bacanja u nju.
Mladi Valent Pavlić u zbirku Evanesco uvrstio je sve moje najveće noćne more - izoliranost od vanjskog svijeta, ljubav koja se nikad neće ostvariti, snovi koji će se dovijeka samo sanjati... Ne znam puno o Pavliću, tek da je diplomirao francuski jezik i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom, ali jedno je sigurno - to je mladac koji puno razmišlja o rastancima i nestancima. I svaka njemu čast, zbirka je divna, pitka i obilata lijepim rečenicama, ali teško mi pada toliko depresije. Dok čitam njegove priče, ne čujem soundtrack, čujem samo muk - toliko su lišene životne radosti. Vjerujem da bi se, i da ih čita na velikom skupu, čovjek osjećao potpuno samim, i usamljenim...
Čini mi se da smo u posljednje vrijeme romantizirali usamljenost do krajnjih granica, i smeta mi to. Toliko je radosti na ovom svijetu, a toliko umova misli i piše i čita samo o pojavama koje deprimiraju. Vratit ću se dječjoj beletristici, majke mi - čim završim tužne Sluškinjinu priču i Genijalnu prijateljicu. S Ona prije mene bolje da ni ne započnem!
"U čekaonici aerodroma, nekoliko trenutaka prije početka svog prvog putovanja, Diana je naslutila delikatnu ravnotežu svog života koju bi bilo vrlo nerazborito poremetiti. Zbog slutnje da je nespremna za pustolovinu na koju se tako lakomisleno odvažila, hrabrost ju je napustila. Okrenula je glavu u smjeru izlaza iz čekaonice, međutim nije bila u stanju samoinicijativno ustati i otkazati cijelu stvar. Znala je kako nije sposobna preuzeti odgovornost za neuspjeh ovgo putovanja već da teret te odluke mora prebaciti na nekog drugog. Bilo kakva intervencija će poslužiti. Bilo kakva…Zarobljena u čekaonici oprečnosti već je vidjela kako protiv svoje volje, a ipak bez prisile, odlazi na željeni put za koji ipak nije spremna. Ali tada je na razglasu čula nježan ženski glas. „Poštovani putnici, let AZ 07029 za Firencu kasnit će sat i trideset minuta. Ispričavamo se zbog ove neugodnosti…“ …Potajno zadovoljna – zbog ostalih putnika odglumila je nezadovoljstvo – polagano je ustala, primila kofer i nečujno napustila čekaonicu."
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)