Šljokičasta žena

Nakon što smo ovog proljeća odlučili Franku ispisati iz jaslica, i to nakon šeste uzastopne upale uha zbog koje smo umalo završili na infuziji na pedijatriji, mogu se opustiti i donijeti nekoliko sitnih odluka koje mogu uljepšati moj život iliti, kako ja to zovem, obaviti unutarnje proljetno spremanje. Što mogu danas, neću ostavljati za sutra - i to kako na poslu, tako i kod kuće. Nekada je očekivano nakon neprospavane noći zabušavati na poslu, ili odgađati pranje prozora tjedan dana, ali činjenica jest da nas svi ti odgođeni poslovi dočekaju kad tad, i tek nas onda uhvati panika od količine zadataka. Zato, polako, pomalo, sve se stigne - još danas! Neću misliti na torticu! Volim slatkiše, a još više volim kolače, a više nego ih volim jesti - volim ih praviti! Međutim, iz zdravstvenih razloga trebala bih zabraniti šećeru približavanje na 500 metara, pa me ovakve ponude u knjižarama naprosto izluđuju! Motivirat ću druge na čitanje! U posljednje vrijeme dala sam si zada...

Čini li se i vama da su svi ovih dana bolje raspoloženi? Sve je procvjetalo, sunce grije, terase su otvorene, vlada opće blagostanje. Ma čak se i ja osjećam nekako moćnije i energičnije - jasno mi je, dakako, da je to više posljedica hormonalne ravnoteže usred mjeseca, nego proljeća, ali nije ni bitno - bitno je da nam je teta zima odlepršala! Ovaj vikend proveli smo na svježem zraku - spuštajući se niz tobogan i njuškajući cvijeće. I čak nas ni polupopijena kutija antibiotika i napadi visoke temperature, koji su nas tijekom tjedna izmorili, nisu u tome spriječili. Iako se vikend najčešće pokaže najnapornijim dijelom tjedna, volim tijekom ta dva dana ukrasti nekoliko trenutaka samo za muža, makar se radilo o kavici popijenoj dok Franka spava ili filmskoj večeri na kraju napornog dana. Ovog sam ga vikenda razveselila preuranjenim rođendanskim poklonom kojem se i ja baš veselim - kartama za koncert! Trenutno čitam tri knjige - jednu posuđenu, jednu za book club i jednu...

Na drugoj godini studija svi smo morali pred kolegama izložiti jednu od tabu tema za kolegij engleskog jezika - dakako, iz pravnog ugla. Ne sjećam se više koju sam temu ja odabrala, ali sjećam se kolegice koja je odabrala - pobačaj. Kolege pravnici, i ja skupa s njima, preokretali su očima dok je kolegica s pouzdanjem izlagala ono što je više bio njen osobni stav glede teme, nego pravni institut koji valja analizirati u svjetlu hrvatskog pozitivnog prava. Ne znam koju je ocjenu tada zaslužila kolegica, ali tog dana nisam ni pomišljala na to da ću je se sjetiti, sitne i krhke, ali sigurne u svoje riječi, i godinama kasnije - svaki put kada pred većim auditorijem valja zauzeti određenu stranu u raspravi o ovoj temi. Divim se njenoj hrabrosti! Ja, naprotiv, iako se ne bojim sukoba, godinama sam nastojala izbjeći raspravu o pobačaju, kao da nisam ni sa sobom bila načisto što mislim o tom stanovitom pravu žene - pravu da odluči tko treba živjeti, a tko ne. Nekada davno, feministica u meni ...

Ako je istina da ti sljedeća godina ovisi o stanju u kojem dočekaš rođendan, onda ću se u prvoj godini četvrtog desetljeća posvetiti majčinstvu više nego ikada. Naime, rođendan sam dočekala čitajući na toaletu (već znate da je to moja furka) knjigu o odgoju djece. Safari duha Ane Bučević, da bude preciznije. Često me cinični članovi obitelji uvjeravaju da sam luda jer mislim da odgovore na pitanja glede odgoja mogu pronaći u knjigama, ali nekako se uvjeravam da, iako mi knjige ne mogu riješiti sve dileme, mogu otvoriti neki prozorčić u mom umu i privući neke nove spoznaje, proširiti moje majčinske vidike i pomoći mi da se bar na tren ne osjećam bespomoćno, ili me uvjeriti da idem u dobrom smjeru. Tijekom života pripremamo se pomoću knjiga za razne ispite, pa zašto bi gubljenje vremena bilo pripremanje za najveći ispit u životu - za odgoj sretnog djeteta. "Djeca nas ne čine roditeljem baš ni kao što nas klavir na čini pijanistom"  Michael Levin O Safariju d...

U sljedećih 365 dana posvetit ću se misiji: postati dobra mama (iliti mission impossible). Za početak, valja naglasiti kako sam nakon obljetnice svog rođenja uzela dva dana godišnjeg odmora, a dijete odvela u vrtić, a sve to da bih se odmorila i smogla snage za svoju misiju, dakako. OK, možda sam dušu isplakala na Manchester by the sea (iako je sam film onako-nit'-smrdi-nit'-miriši, gubitak djece, čak i na TV ekranu, teško mi je podnijeti), pogledala nove epizode Tabooa (Tom Hardy u srcu, još od Hetcliffa, da se razumijemo), i početak devete sezone Who do you think you are (Courteney Cox u rodu je s Williamom Osvajačem, ako koga zanima - obožavam taj serijal), ali, uslijed grižnje savjesti zbog ostavljanja Franke teti Željki na brigu (najbolja teta na svijetu!), počistila sam i stan, u suradnji s mužem, pa smo se i nagradili donutima i kavom. Negdje između ridanja na izvedbu Caseya Afflecka i glancanja wc školjke pripremala sam se za ovomjesečni izbor mog book cluba.  ...

Sutra ću navršiti tu strašnu 30. godinu svog života. Svi je se boje, jer predstavlja ulazak u četvrto deseteljeće (čitaj: korak do posljednjeg pomazanja). A ja? Nekako sam si ovaj tjedan sva bitna zbog te tridesete - sada ću napokon postati zrela, samosvjesna (još kad bih u potpunosti znala što to znači) i mudra žena. OK, možda mi neki dijelovi tijela vise više nego prije pet rođendana, i možda su bore pred vratima, ali još uvijek se ugodno osjećam s tom tridesetom - privilegija je biti u njenom društvu, pogotovo kad uzmem u obzir da sam do sada ostvarila sve što sam željela. Svaka žena ima snove o sebi, zamišlja ženu koja će postati do tridesete - neke priželjkuju veću plaću ili titulu, neke žele vrhunske krpice, neke žele slobodu i putovanja, ja samo želim uvijek biti zadovoljna s onim što imam. Možda bi me neki opisali kao nimalo ambicioznu osobu, ali doista želim biti sretna u ovom trenutku, jer vjerujem da čovjeka mogu napatiti one neuslišane molitve. No, tanka je gr...

Gotovo svaku coffee break kolegice i ja završimo razgovorom o hrani - što se jede, što ne, što je praktično, što volimo, a što ne dolazi u obzir. Možda ne uživamo svi u kuhanju jednako, ali kuhati se mora - a kuhanje kad ste mama je jedna posebna kategorija. Mame danas pretjeruju sa zdravom hranom (jer zdrav način života je must - iako je ZNŽ zapravo dijeta (ah, totalno passe !), kako kaže Tena Štivičić), pa daju hrpe novca za bio ovo i bio ono, iako su kraj njih tržnice pune bakica koje prodaju domaće proizvode. Moje dijete ne jede chia sjemenke, niti je ikad probalo avokado - a bome, brate, nisam ni ja pa sam koliko-toliko narasla u odgovornog člana društva. Trudim se da naša prehrana bude u skladu s podnebljem u kojem živimo i da bude jednostavna, i, naravno, da obrocima prethodi kratka priprema. Organizirati se uz posao, spremanje i obveze, pola je uspjeha, pogotovo ako na umu imamo da me Franka svojim izmišljanjem oko hrane često sabotira. Ovo nije post samo za mame, ovo je post...

Otkad je svijeta i vijeka...dobro, pretjerujem malo - ali, otkad je Carrie Bradshaw u svojim manolicama prošetala TV ekranima diljem svijeta, kolumne su postale omiljena ženska forma. Prije nje kolumna je bila dosadna rubrika u novinama u kojoj se prečesto laprdalo o politici, a ona ju je popularizirala pičući kolumne o temi koja sav svijet podjednako interesira - o seksu. Znam, možda nije prikladno pisati o zbirki kolumni Tene Štivičić, koja voli popljuvati i Crkvu, između ostalog, na Pepelnicu, ali baš mi se ovih dana njena knjiga, ironije li - naslova Pepeljugino maslo - našla u ruci. Na stranu s Teninim stavom o crkvenim običajima, zadržimo se na njenoj optužbi protiv sirote Pepeljuge, junakinje mnogih žena - a sve to u ime emancipirane Carrie Bradshaw i kompanije. Tena Štivičić hrvatska je dr a maturginja koja je još kao studentica za dramu Nemreš pobjeć od nedjelje dobila nagradu Marina Držića, kao stipendistica je bila u Švicarskoj, da bi naposljetku magistrirala u Lon...