Preskoči na glavni sadržaj

O sisama i sisavcima

Svjetski je tjedan dojenja pa, kao mama jedne male sisavice, osjećam svetu dužnost da podijelim sa svijetom (tj., s ovo troje ljudi koji prate moj blog) svoje iskustvo dojenja. Možda vam to sada ništa ne znači, no, čak i ako ni ne želite imati dijete, netko od vaših najdražih će ga imati, pa vam možda moje riječi pomognu da bolje razumijete dojilje i njihove priljepke.

Dojenje vam je danas jako moderno, tj. moderno ga je zagovarati kao najprirodniji i najjeftiniji način prehrane novorođenčadi. Kad se nađete u drugom stanju, na svakom koraku vas bombardiraju s prednostima dojenja i svaka trudnica još u trudnoći se zaklinje da će svoje dijete dojiti bar dvije godine, koliko preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. No, što se dogodi putem, gdje zapne?

Problem broj 1 - neznanje. Nekada su naše majke dojile mjesec, dva i odjednom bi im (dovraga i bez traga) nestalo mlijeko. Danas znamo da mlijeko ne može odjednom nestati jer se čitav sistem dojenja temelji na jednom pravilu - koliko beba sisa, toliko će mlijeka biti. No, žene prije dvadeset godina to nisu znale, pa su vrlo rano, možda već pri prvom skoku u razvoju, djecu napijale čajem ili vodom, zbog čega su djeca manje sisala i voila! - smanjila se potražnja, pa je i mlijeko nestalo iz ponude.


Valja reći da 95% žena može dojiti, dakle, sve osim onih koje zbog određenih medicinskih razloga to ne mogu. Ipak, zašto broj dojene djece u Hrvatskoj nakon prvih nekoliko mjeseci znatno opada te je nakon 3 mjeseca dojeno 58 posto, a nakon 6 mjeseci života samo 19 posto djece? Ukoliko nemate zdravstvenu prepreku, da biste dojili najvažnija je - želja, i još važnije, upornost. Svi u glavi imamo sliku majke koja doji bebu i pritom izgleda spokojno i krasno, ali reći ću vam istonu - dojenje je krvav posao, i nije tako divno, iscrpljujuće je - i fizički i psihički! Puno je lakše smutiti adaptirano mlijeko i staviti flašicu bebi u usta. Pogoditi ispravan položaj za sisanje, izdržati bebin plač u skoku u razvoju (3., 6. i 9. tjedan, pa opet 3., 6. i 9. mjesec najčešće, kad se beba opskrbljuje za nadolazeće razdoblje i pokušava izvući veće količine mlijeka), sate i sate na dojci - jer to znači dojiti na zahtjev (doslovno je bilo dana da bih cijeli dan dojila i ništa drugo ne bih stigla napraviti), živjeti s nedostatkom sna (jer se jako često sisavci bude po noći radi sisanja, dok se bebe na adaptiranom mlijeku nikada ne bude tako učestalo, štoviše, većinom spavaju u komadu do jutra), preživjeti mastitise i zastoje, soorove, blistere i bolove, i neprestano se propitkivati "Mogu li ja to?" - to je stvarno teško. I bilo je stotine dana kad sam plakala skupa s Frankom, i kad sam legla sa suzama, uvjerena da sve radim pogrešno, i kad sam htjela odustati, ma čak sam jednom i smućkala Bebimil - ali moja ga Franka nije htjela piti. I hvala Bogu što nije! Ne mogu reći hoće li mi se sva muka i trud isplatiti - no, za sada je ona izuzetno zdravo i veselo dijete, u svojih 11 mjeseci nije bila nijednom bolesna, mi ni ne znamo što znači kad dijete ima povišenu temperaturu. A zato i dojim, i izdržala sam sve teške dane - jer je to najbolje za moje dijete - jedino glede toga nemam dilema!


Dojenje jest prirodno, ali predstavlja veliku žrtvu - dojiljama je štošta uskraćeno, i moraju uvijek biti na oprezu što unose u svoje tijelo (mnoge lijekove, npr. ne smiju piti jer se izlučuje u mlijeko). Ipak, najviše žrtvuju svoje vrijeme - ako dojite, isključivo vi hranite svoje dijete, ne možete ga utrapiti baka servisu i otići na vikend putovanje s mužem - no, zauzvrat ćete dobiti predivnu vezu s djetetom koju flašica ne može stvoriti. Pogotovo ako dojite na duge staze - kad je dijete sposobno pokazati svoje oduševljenje dojkama, odnosno, kad postane očito da ga majčine grudi i tješe i zabavljaju - svim majkama od srca želim da dožive tu radost!


Nakon teškog početka i svog uloženog truda, mogu još savjetovati buduće dojilje da piju puno vode, i da piju vitamine, posebno željezo - jer potrebna je fizička i psihička snaga za uspješno dojenje! Ja sam se nakon razdoblja babinja osjećala dobro pa sam prestala piti prenatalne (koje piju i dojilje) vitamine, pa mi je imunitet trenutno na zabrinjavajućoj razini - ne dopustite da vam se to dogodi - budite zdrave da bi vam i djeca bila zdrava!


Sad sam već u fazi da se ljudi iznenade kad čuju da još (oni naglase to - JOŠ) dojim, pitaju me često koliko ću JOŠ dojiti. Franka jede svu hranu, i pravi je gurman, ali mlijeko jede jedino mamino (sir, jogurt i slično neće ni okusiti, a kravlje mlijeko se savjetuje djeci dati tek nakon navršene godine jer je alergeno), pa ćemo vidjeti... S djecom ionako ne možeš ništa planirati, možeš se samo (pokušati) prilagoditi njihovom tempu i ritmu i (pokušati) uživati u svakom danu, onom dobrom, ali i onom lošem.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...