Preskoči na glavni sadržaj

O sisama i sisavcima

Svjetski je tjedan dojenja pa, kao mama jedne male sisavice, osjećam svetu dužnost da podijelim sa svijetom (tj., s ovo troje ljudi koji prate moj blog) svoje iskustvo dojenja. Možda vam to sada ništa ne znači, no, čak i ako ni ne želite imati dijete, netko od vaših najdražih će ga imati, pa vam možda moje riječi pomognu da bolje razumijete dojilje i njihove priljepke.

Dojenje vam je danas jako moderno, tj. moderno ga je zagovarati kao najprirodniji i najjeftiniji način prehrane novorođenčadi. Kad se nađete u drugom stanju, na svakom koraku vas bombardiraju s prednostima dojenja i svaka trudnica još u trudnoći se zaklinje da će svoje dijete dojiti bar dvije godine, koliko preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. No, što se dogodi putem, gdje zapne?

Problem broj 1 - neznanje. Nekada su naše majke dojile mjesec, dva i odjednom bi im (dovraga i bez traga) nestalo mlijeko. Danas znamo da mlijeko ne može odjednom nestati jer se čitav sistem dojenja temelji na jednom pravilu - koliko beba sisa, toliko će mlijeka biti. No, žene prije dvadeset godina to nisu znale, pa su vrlo rano, možda već pri prvom skoku u razvoju, djecu napijale čajem ili vodom, zbog čega su djeca manje sisala i voila! - smanjila se potražnja, pa je i mlijeko nestalo iz ponude.


Valja reći da 95% žena može dojiti, dakle, sve osim onih koje zbog određenih medicinskih razloga to ne mogu. Ipak, zašto broj dojene djece u Hrvatskoj nakon prvih nekoliko mjeseci znatno opada te je nakon 3 mjeseca dojeno 58 posto, a nakon 6 mjeseci života samo 19 posto djece? Ukoliko nemate zdravstvenu prepreku, da biste dojili najvažnija je - želja, i još važnije, upornost. Svi u glavi imamo sliku majke koja doji bebu i pritom izgleda spokojno i krasno, ali reći ću vam istonu - dojenje je krvav posao, i nije tako divno, iscrpljujuće je - i fizički i psihički! Puno je lakše smutiti adaptirano mlijeko i staviti flašicu bebi u usta. Pogoditi ispravan položaj za sisanje, izdržati bebin plač u skoku u razvoju (3., 6. i 9. tjedan, pa opet 3., 6. i 9. mjesec najčešće, kad se beba opskrbljuje za nadolazeće razdoblje i pokušava izvući veće količine mlijeka), sate i sate na dojci - jer to znači dojiti na zahtjev (doslovno je bilo dana da bih cijeli dan dojila i ništa drugo ne bih stigla napraviti), živjeti s nedostatkom sna (jer se jako često sisavci bude po noći radi sisanja, dok se bebe na adaptiranom mlijeku nikada ne bude tako učestalo, štoviše, većinom spavaju u komadu do jutra), preživjeti mastitise i zastoje, soorove, blistere i bolove, i neprestano se propitkivati "Mogu li ja to?" - to je stvarno teško. I bilo je stotine dana kad sam plakala skupa s Frankom, i kad sam legla sa suzama, uvjerena da sve radim pogrešno, i kad sam htjela odustati, ma čak sam jednom i smućkala Bebimil - ali moja ga Franka nije htjela piti. I hvala Bogu što nije! Ne mogu reći hoće li mi se sva muka i trud isplatiti - no, za sada je ona izuzetno zdravo i veselo dijete, u svojih 11 mjeseci nije bila nijednom bolesna, mi ni ne znamo što znači kad dijete ima povišenu temperaturu. A zato i dojim, i izdržala sam sve teške dane - jer je to najbolje za moje dijete - jedino glede toga nemam dilema!


Dojenje jest prirodno, ali predstavlja veliku žrtvu - dojiljama je štošta uskraćeno, i moraju uvijek biti na oprezu što unose u svoje tijelo (mnoge lijekove, npr. ne smiju piti jer se izlučuje u mlijeko). Ipak, najviše žrtvuju svoje vrijeme - ako dojite, isključivo vi hranite svoje dijete, ne možete ga utrapiti baka servisu i otići na vikend putovanje s mužem - no, zauzvrat ćete dobiti predivnu vezu s djetetom koju flašica ne može stvoriti. Pogotovo ako dojite na duge staze - kad je dijete sposobno pokazati svoje oduševljenje dojkama, odnosno, kad postane očito da ga majčine grudi i tješe i zabavljaju - svim majkama od srca želim da dožive tu radost!


Nakon teškog početka i svog uloženog truda, mogu još savjetovati buduće dojilje da piju puno vode, i da piju vitamine, posebno željezo - jer potrebna je fizička i psihička snaga za uspješno dojenje! Ja sam se nakon razdoblja babinja osjećala dobro pa sam prestala piti prenatalne (koje piju i dojilje) vitamine, pa mi je imunitet trenutno na zabrinjavajućoj razini - ne dopustite da vam se to dogodi - budite zdrave da bi vam i djeca bila zdrava!


Sad sam već u fazi da se ljudi iznenade kad čuju da još (oni naglase to - JOŠ) dojim, pitaju me često koliko ću JOŠ dojiti. Franka jede svu hranu, i pravi je gurman, ali mlijeko jede jedino mamino (sir, jogurt i slično neće ni okusiti, a kravlje mlijeko se savjetuje djeci dati tek nakon navršene godine jer je alergeno), pa ćemo vidjeti... S djecom ionako ne možeš ništa planirati, možeš se samo (pokušati) prilagoditi njihovom tempu i ritmu i (pokušati) uživati u svakom danu, onom dobrom, ali i onom lošem.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t