Preskoči na glavni sadržaj

O sisama i sisavcima

Svjetski je tjedan dojenja pa, kao mama jedne male sisavice, osjećam svetu dužnost da podijelim sa svijetom (tj., s ovo troje ljudi koji prate moj blog) svoje iskustvo dojenja. Možda vam to sada ništa ne znači, no, čak i ako ni ne želite imati dijete, netko od vaših najdražih će ga imati, pa vam možda moje riječi pomognu da bolje razumijete dojilje i njihove priljepke.

Dojenje vam je danas jako moderno, tj. moderno ga je zagovarati kao najprirodniji i najjeftiniji način prehrane novorođenčadi. Kad se nađete u drugom stanju, na svakom koraku vas bombardiraju s prednostima dojenja i svaka trudnica još u trudnoći se zaklinje da će svoje dijete dojiti bar dvije godine, koliko preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. No, što se dogodi putem, gdje zapne?

Problem broj 1 - neznanje. Nekada su naše majke dojile mjesec, dva i odjednom bi im (dovraga i bez traga) nestalo mlijeko. Danas znamo da mlijeko ne može odjednom nestati jer se čitav sistem dojenja temelji na jednom pravilu - koliko beba sisa, toliko će mlijeka biti. No, žene prije dvadeset godina to nisu znale, pa su vrlo rano, možda već pri prvom skoku u razvoju, djecu napijale čajem ili vodom, zbog čega su djeca manje sisala i voila! - smanjila se potražnja, pa je i mlijeko nestalo iz ponude.


Valja reći da 95% žena može dojiti, dakle, sve osim onih koje zbog određenih medicinskih razloga to ne mogu. Ipak, zašto broj dojene djece u Hrvatskoj nakon prvih nekoliko mjeseci znatno opada te je nakon 3 mjeseca dojeno 58 posto, a nakon 6 mjeseci života samo 19 posto djece? Ukoliko nemate zdravstvenu prepreku, da biste dojili najvažnija je - želja, i još važnije, upornost. Svi u glavi imamo sliku majke koja doji bebu i pritom izgleda spokojno i krasno, ali reći ću vam istonu - dojenje je krvav posao, i nije tako divno, iscrpljujuće je - i fizički i psihički! Puno je lakše smutiti adaptirano mlijeko i staviti flašicu bebi u usta. Pogoditi ispravan položaj za sisanje, izdržati bebin plač u skoku u razvoju (3., 6. i 9. tjedan, pa opet 3., 6. i 9. mjesec najčešće, kad se beba opskrbljuje za nadolazeće razdoblje i pokušava izvući veće količine mlijeka), sate i sate na dojci - jer to znači dojiti na zahtjev (doslovno je bilo dana da bih cijeli dan dojila i ništa drugo ne bih stigla napraviti), živjeti s nedostatkom sna (jer se jako često sisavci bude po noći radi sisanja, dok se bebe na adaptiranom mlijeku nikada ne bude tako učestalo, štoviše, većinom spavaju u komadu do jutra), preživjeti mastitise i zastoje, soorove, blistere i bolove, i neprestano se propitkivati "Mogu li ja to?" - to je stvarno teško. I bilo je stotine dana kad sam plakala skupa s Frankom, i kad sam legla sa suzama, uvjerena da sve radim pogrešno, i kad sam htjela odustati, ma čak sam jednom i smućkala Bebimil - ali moja ga Franka nije htjela piti. I hvala Bogu što nije! Ne mogu reći hoće li mi se sva muka i trud isplatiti - no, za sada je ona izuzetno zdravo i veselo dijete, u svojih 11 mjeseci nije bila nijednom bolesna, mi ni ne znamo što znači kad dijete ima povišenu temperaturu. A zato i dojim, i izdržala sam sve teške dane - jer je to najbolje za moje dijete - jedino glede toga nemam dilema!


Dojenje jest prirodno, ali predstavlja veliku žrtvu - dojiljama je štošta uskraćeno, i moraju uvijek biti na oprezu što unose u svoje tijelo (mnoge lijekove, npr. ne smiju piti jer se izlučuje u mlijeko). Ipak, najviše žrtvuju svoje vrijeme - ako dojite, isključivo vi hranite svoje dijete, ne možete ga utrapiti baka servisu i otići na vikend putovanje s mužem - no, zauzvrat ćete dobiti predivnu vezu s djetetom koju flašica ne može stvoriti. Pogotovo ako dojite na duge staze - kad je dijete sposobno pokazati svoje oduševljenje dojkama, odnosno, kad postane očito da ga majčine grudi i tješe i zabavljaju - svim majkama od srca želim da dožive tu radost!


Nakon teškog početka i svog uloženog truda, mogu još savjetovati buduće dojilje da piju puno vode, i da piju vitamine, posebno željezo - jer potrebna je fizička i psihička snaga za uspješno dojenje! Ja sam se nakon razdoblja babinja osjećala dobro pa sam prestala piti prenatalne (koje piju i dojilje) vitamine, pa mi je imunitet trenutno na zabrinjavajućoj razini - ne dopustite da vam se to dogodi - budite zdrave da bi vam i djeca bila zdrava!


Sad sam već u fazi da se ljudi iznenade kad čuju da još (oni naglase to - JOŠ) dojim, pitaju me često koliko ću JOŠ dojiti. Franka jede svu hranu, i pravi je gurman, ali mlijeko jede jedino mamino (sir, jogurt i slično neće ni okusiti, a kravlje mlijeko se savjetuje djeci dati tek nakon navršene godine jer je alergeno), pa ćemo vidjeti... S djecom ionako ne možeš ništa planirati, možeš se samo (pokušati) prilagoditi njihovom tempu i ritmu i (pokušati) uživati u svakom danu, onom dobrom, ali i onom lošem.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...