Preskoči na glavni sadržaj

End of an era

Sunce još grije, ali osjećam da je ljeto na izmaku, onako kako to inače i biva nakon Velike Gospe - kad ambrozija bukne i balci navru na nos. 

Zadnje dane ljeta iskorištavamo kod bake na selu - uživamo u predjesenskim plodovima - aroniji, koja je pobrana i prešana u sok, te lješnjacima koji će se naveliko sakupljati ovih dana. Kad si dijete, tlaka ti je kupiti šljive ili prati boce za kuhani paradajz (ne rajčicu, to je baš paradajz), a kad narasteš, počneš cijeniti sav taj trud, vrijeme i znoj koji tvoja obitelj ulaže u prirodu, da bi nam ona vratila istom mjerom. 




Osim što papamo i pijuckamo prirodno, kod bake smo i hvatali susjedovog zeca koji je pobjegao od kuće i tjednima spavao u našem vrtu. Zeko hop, zeko hop! Franka je razrogačila oči u čudu pri prvom susretu, a kad je skočio se izbezumila od vriskanja i veselja. Doma možda čujemo životinje iz Zoološkog vrta, ali ih nemamo priliku vidjeti na dnevnoj bazi. Ljubav je na selu!


Osim što uređujemo Frankinu sobicu, i moja djevojačka je dobila novo ruho i tako bar malo postala - soba za unuke. Da, postala sam junkie za naljepnice za zid - s E baya sam ih naručila i sebi, i Franki, i nećakinji... Odlično se uklope u prostor i uljepšaju ga, i to za sitne novce!


Neki dan smo proslavili famozni prvi rođendan naše djevojčice. Probudila se i ugledala pun stan baba i djedova, i odmah je znala da su svi tu zbog nje. Poput princezice je sjela u foteljicu i redom otvarala poklone, i besramno uživala u pažnji.

Ovih dana sam posebno emocionalna - gledam ju i ne mogu povjerovati da je prošlo godinu dana. Šavovi su zarasli, bolovi su prestali, Franka već brblja i hoda, a u mojim očima je još uvijek bebica. Bebica koju u četvrtak moram odvesti u jaslice. Srce mi pukne kad na to pomislim. Nisam spremna odvojiti se od nje, dati ju nekim nepoznatim tetama koje će ju hraniti, presvlačiti, uspavljivati... Lude smo mi, majke, koliko god nam je teško brinuti o bebi 24 sata na dan, svejedno se toga ne želimo odreći. Hm, mislim da ću se sakriti u neki kut u jaslicama, da je mogu gledati potajno, iako znam da bi mi srce popucalo i da ju čuje kako plače za mnom, a i da me u trenu zaboravi i uživa u igri s drugom djecom.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...
Objavi komentar
Pročitajte više

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...
Objavi komentar
Pročitajte više