Naš prvi rođendan

Uspjela sam! Dijete mi je živo i zdravo! Godina je iza nas i mogu (nakratko) stati na loptu i reći da je bila najveća i najteža u mom životu - u emocionalnom smislu. Nije se puno toga događalo, ta provela sam je doma, u trenerci, s bebom, i nije me bilo briga što se događa u svijetu. Ali, otkad je došla na svijet, moja Franka u meni je testirala sve granice, fizičke i psihičke, zbog nje sam izdržala neviđene bolove, za nju sam se iscrpljivala i brinula kao ni za koga do sada - takav intenzivan splet emocija može razumjeti samo žena koja je po prvi puta postala mama. Porod je bio težak, i prvi dani su bili teški, i nisam mogla sjediti tri tjedna zbog epiziotomije, i krvarila sam mjesec dana, a nju su mučili užasni grčevi i skokovi u razvoju, bilo je dana kad je plakala, a ja sam plakala skupa s njom, od nemoći, od straha da sam ju nepovratno zakinula u razvoju, bilo je dana kad nije kakala, bilo je dana (uh, njih je bilo puuuuno) kada je samo htjela biti na meni, sisati, spavati, samo se stisnuti uz mene, bilo je sati i sati nunanja, pjevanja, uspavljivanja, bilo je vrištanja, bilo je i nicanja zubića, bilo je nestrpljenja, mog i njezinog (mog više), bilo je živčanih slomova, bilo je padanja i onog najgoreg, nijemog plača uslijed kojeg ti se čini da se Zemlja prestala okretati, bilo je...i još je - svaki dan je neka nova borba! Nekih odluka koje sam donijela u trudnoći sam se držala kroz cijelu godinu - Franka još sisa, ne jede čokoladu ni grickalice, njena koža ne poznaje kozmetiku, tek sapun i bademovo ulje - a od nekih sam zamisli odustala odmah prve večeri u našem domu - morali smo joj uvaliti dudu varalicu jer bi inače danima i noćima bila priključena na mene, trčim na svako njeno meškoljenje i ne mogu podnijeti njen plač, čak i ako to znači da godinu dana neću spavati, iako sam prije uvijek govorila da mame koje skaču na svaki djetetov mig nisu normalne. Bilo je teško, ali neću zaboraviti, ne želim ni pokušati, ni bol ni suze, nikada - zbog svega toga još više cijenim svaki osmijeh, svako zezanje, svaku foru, svaki mili pogled, svaku igru, svako veselje, sve ono zbog čega sam sigurna da sam stvorila radost i ljubav u tom malenom biću i da ih ono, nesebično, uzvraća i čini moj život smislenim.

Svaki dan je borba, ali i radost, svakog dana naučimo nešto novo - ja nju, a ona mene još više. Ipak, rođeni dan mora biti poseban, malo drugačiji od drugih, ne jer će Franka pamtiti, nego zato što ćemo ga mi pamtiti. Na maloj obiteljskoj proslavi želimo zahvaliti Bogu na ovom malom čudu koje je uljepšalo naš život. Danas mame iznajmljuju rođendaonice, animatore, hrpetine balona s helijem, naručuju se torte na nekoliko katova i dječji rođendan se brzo pretvori u big fat kičasti cirkus, dok slavljenici bauljaju umrljani čokoladom i pitaju se što se događa, kraj uzvanika koji luduju kao da su pušteni s lanca, nimalo ne obraćajući pažnju na tortu, ili neku vrst autoriteta. Ne sjećam se svojih prvih rođendana, nemam ni fotografiju, ali u jedno sam sigurna - uvijek mi je tortu pravila mama, s puno ljubavi. Ne znam ni jesam li imala svijećice na torti, niti se sjećam poklona, balona sigurno nije bilo, ali znam da je bilo predivno. To želim i svojoj djevojčici - želim joj napraviti tortu, i želim da to bude samo njen dan, uz njoj najbliže ljude, bez gužve i pretjerivanja - da se smije i uživa u ljubavi svoje obitelji.