Preskoči na glavni sadržaj

Naš prvi rođendan

Uspjela sam! Dijete mi je živo i zdravo! Godina je iza nas i mogu (nakratko) stati na loptu i reći da je bila najveća i najteža u mom životu - u emocionalnom smislu. Nije se puno toga događalo, ta provela sam je doma, u trenerci, s bebom, i nije me bilo briga što se događa u svijetu. Ali, otkad je došla na svijet, moja Franka u meni je testirala sve granice, fizičke i psihičke, zbog nje sam izdržala neviđene bolove, za nju sam se iscrpljivala i brinula kao ni za koga do sada - takav intenzivan splet emocija može razumjeti samo žena koja je po prvi puta postala mama. Porod je bio težak, i prvi dani su bili teški, i nisam mogla sjediti tri tjedna zbog epiziotomije, i krvarila sam mjesec dana, a nju su mučili užasni grčevi i skokovi u razvoju, bilo je dana kad je plakala, a ja sam plakala skupa s njom, od nemoći, od straha da sam ju nepovratno zakinula u razvoju, bilo je dana kad nije kakala, bilo je dana (uh, njih je bilo puuuuno) kada je samo htjela biti na meni, sisati, spavati, samo se stisnuti uz mene, bilo je sati i sati nunanja, pjevanja, uspavljivanja, bilo je vrištanja, bilo je i nicanja zubića, bilo je nestrpljenja, mog i njezinog (mog više), bilo je živčanih slomova, bilo je padanja i onog najgoreg, nijemog plača uslijed kojeg ti se čini da se Zemlja prestala okretati, bilo je...i još je - svaki dan je neka nova borba! Nekih odluka koje sam donijela u trudnoći sam se držala kroz cijelu godinu - Franka još sisa, ne jede čokoladu ni grickalice, njena koža ne poznaje kozmetiku, tek sapun i bademovo ulje - a od nekih sam zamisli odustala odmah prve večeri u našem domu - morali smo joj uvaliti dudu varalicu jer bi inače danima i noćima bila priključena na mene, trčim na svako njeno meškoljenje i ne mogu podnijeti njen plač, čak i ako to znači da godinu dana neću spavati, iako sam prije uvijek govorila da mame koje skaču na svaki djetetov mig nisu normalne. Bilo je teško, ali neću zaboraviti, ne želim ni pokušati, ni bol ni suze, nikada - zbog svega toga još više cijenim svaki osmijeh, svako zezanje, svaku foru, svaki mili pogled, svaku igru, svako veselje, sve ono zbog čega sam sigurna da sam stvorila radost i ljubav u tom malenom biću i da ih ono, nesebično, uzvraća i čini moj život smislenim.



Svaki dan je borba, ali i radost, svakog dana naučimo nešto novo - ja nju, a ona mene još više. Ipak, rođeni dan mora biti poseban, malo drugačiji od drugih, ne jer će Franka pamtiti, nego zato što ćemo ga mi pamtiti. Na maloj obiteljskoj proslavi želimo zahvaliti Bogu na ovom malom čudu koje je uljepšalo naš život. Danas mame iznajmljuju rođendaonice, animatore, hrpetine balona s helijem, naručuju se torte na nekoliko katova i dječji rođendan se brzo pretvori u big fat kičasti cirkus, dok slavljenici bauljaju umrljani čokoladom i pitaju se što se događa, kraj uzvanika koji luduju kao da su pušteni s lanca, nimalo ne obraćajući pažnju na tortu, ili neku vrst autoriteta. Ne sjećam se svojih prvih rođendana, nemam ni fotografiju, ali u jedno sam sigurna - uvijek mi je tortu pravila mama, s puno ljubavi. Ne znam ni jesam li imala svijećice na torti, niti se sjećam poklona, balona sigurno nije bilo, ali znam da je bilo predivno. To želim i svojoj djevojčici - želim joj napraviti tortu, i želim da to bude samo njen dan, uz njoj najbliže ljude, bez gužve i pretjerivanja - da se smije i uživa u ljubavi svoje obitelji.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...