Preskoči na glavni sadržaj

Dvorac za princezu

Kao što sam već  spomenula, napokon sam se odlučila zamrznuti svoj status zaposlene žene i okušati se u predporodiljnom odmoru, što zbog sveopće iscrpljenosti zbog peludne alergije, što zbog brojnih obveza koje se podrazumijevaju kada pokušavate sviti obiteljsko gnijezdo. Moram priznati, bilo mi je jako teško posljednjeg radnog dana i iznenadila me spoznaja da sam u ovih nekoliko mjeseci stvarno sam zavoljela svoje kolege, a i svoj posao! Neće biti lako staviti posao na stranu na najmanje godinu dana, ali sada je beba na prvom mjestu, i svim srcem se radujem što ću joj se u potpunosti moći posvetiti!

Posljednjeg radnog dana prošetali smo Donjim Miholjcem, u kojem posjećujem svoju ginekologinju, i, unatoč zelenilu koje je vrebalo na svakom koraku, uživali u lijepom proljetnom danu. Nisam sigurna je li Miholjac mjesto u kojem se okreće novac, ali jedno je sigurno - ima nekoliko detalja koji odišu prošlošću i romantikom. 



Najprepoznatljivija građevina u Donjem Miholjcu dvorac je obitelji Mailath. Izgrađen je prije stotinu godina, uz dvorac obitelji Prandau, za njihovu kći Stefaniju koja se udala za mađarskog grofa Georga Mailatha. Dvorac je ideja arhitekta Istvana Mollera, a uz njega je perivoj od 16 hektara kojemu je, moram reći, potrebna dodatna briga. Dvorac je impresivnog izgleda, s puno tornjića i različitih prozorčića, ogradicama i terasama, s raznim elemetnima gradnje u tudorskom stilu. Obožavam dvorce, i uvijek me rastuži vidjeti ih u lošem izdanju - no, uvijek pokušam zamisliti kako su izgledali u svojim najboljim danima, a ovaj je zasigurno bio ponos svojim stanovnicima.



U braku Stefanije i Georga Mailatha rođeno je pet sinova, Đuro, Josip, Geza, Ladislav i Gustav, te dvije kćeri, Etelka i Šarlota. Nisam mogla ne zamisliti topot dječjih nožica ispod usnulih krošnji, mora da su imali lijepo djetinjstvo u malom gradiću. Prigodno, s krova dvorca gledala nas je gospođa roda, ni ne sluteći da mi, gledajući dvorac, sanjamo o maloj princezi koju ćemo upoznati za devetnaest tjedana!



Tik do dvorca Mailath nalazi se dvorac Prandau, izgrađen 1818. godine. Građen je u kasno baroknom stilu, a bio je prva zgrada u gradu pokrivena crijepom. Ima dva salona, četranest soba, nekoliko kuhinja i smočnica, a u njemu je danas gradska uprava.






Kraj dvoraca nekada je stajao staklenik za tropsko i zimsko bilje. Prije stotinjak godina su ondje stanovale zlatne ribice, a danas je na životu samo konstrukcija. Za razliku od našičkog staklenika koji je izgorio u cijelosti, ovaj miholjački još uvijek je moguće obnoviti do detalja, eh, samo kad bi bilo novaca!









Jednog ću dana dovesti našu djevojčicu, posjesti je ispod ovog divovskog jasena, koji diše ispod ovog neba već stoljećima, i ispričati joj koliko smo je željeli, koliko smo bili uvjereni da će upotpuniti naš život. 
Iako već neko vrijeme znam da sam trudna, u trenutku kada je doktorica izgovorila rečenicu: "Sve mi se čini da je curica!", moje srce je zakucalo brže. Pogled koji sam razmijenila s mužem nikada neću zaboraviti. Naša curica, mala curica! Hoće li voljeti ružičasto ili će biti mali harambaša? Hoće li prvo izgovoriti riječi "mama" ili "tata"? Hoće li biti šutljivica ili brbljavica? Hoće li imati njegove oči ili će nalikovati nekom davno zaboravljenom pretku? Ma nije ni bitno, bit će naša, bit će najslađe biće na svijetu!



Na povratku smo svratili u duhovno rekreacijski centar Emaus u Petrijevcima, zahvaliti Bogu na svemu što nam je dao, a što nismo ni zaslužili. Neće biti lako, i sigurno ćemo mu se obraćati često u sljedećih nekoliko mjeseci, ma sljedećih nekoliko godina, ali sve brige će se isplatiti - u to smo sigurni!







U Emausu smo uživali u tišini prirode koju su razbijali valovi koje je uzrokovala mala obitelj labudova, kojoj smo u tom trenutku neopisivo zavidjeli. 

Gledam fotografije tek rođenih plivača i čituckam knjigu Prva godina moje bebe - Praktičan vodič za njegu vašeg djeteta dr. O. Lindermann i A. Ortemberg (preporučujem!), i suze mi kvase oči, od radosti, od dragosti (tako sam tipična trudnica!). Ne bojim se ni poroda, ni zubića, ni dječjih bolesti, samo jedva čekam u naručje primiti našu djevojčicu!

Primjedbe

  1. Divno, ovakva šetnja i onda saznanje da čekate malu princezu, ma joj <3

    I povjesničarka u meni je uživala u ovim opisima i fotografijama :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Voljela bih znati i vise o dvorcu i ljudima koji su zivjeli ondje! Povijest rules! :)

      Izbriši
    2. Voljela bih znati i vise o dvorcu i ljudima koji su zivjeli ondje! Povijest rules! :)

      Izbriši
    3. Voljela bih znati i vise o dvorcu i ljudima koji su zivjeli ondje! Povijest rules! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...