Preskoči na glavni sadržaj

Dvorac za princezu

Kao što sam već  spomenula, napokon sam se odlučila zamrznuti svoj status zaposlene žene i okušati se u predporodiljnom odmoru, što zbog sveopće iscrpljenosti zbog peludne alergije, što zbog brojnih obveza koje se podrazumijevaju kada pokušavate sviti obiteljsko gnijezdo. Moram priznati, bilo mi je jako teško posljednjeg radnog dana i iznenadila me spoznaja da sam u ovih nekoliko mjeseci stvarno sam zavoljela svoje kolege, a i svoj posao! Neće biti lako staviti posao na stranu na najmanje godinu dana, ali sada je beba na prvom mjestu, i svim srcem se radujem što ću joj se u potpunosti moći posvetiti!

Posljednjeg radnog dana prošetali smo Donjim Miholjcem, u kojem posjećujem svoju ginekologinju, i, unatoč zelenilu koje je vrebalo na svakom koraku, uživali u lijepom proljetnom danu. Nisam sigurna je li Miholjac mjesto u kojem se okreće novac, ali jedno je sigurno - ima nekoliko detalja koji odišu prošlošću i romantikom. 



Najprepoznatljivija građevina u Donjem Miholjcu dvorac je obitelji Mailath. Izgrađen je prije stotinu godina, uz dvorac obitelji Prandau, za njihovu kći Stefaniju koja se udala za mađarskog grofa Georga Mailatha. Dvorac je ideja arhitekta Istvana Mollera, a uz njega je perivoj od 16 hektara kojemu je, moram reći, potrebna dodatna briga. Dvorac je impresivnog izgleda, s puno tornjića i različitih prozorčića, ogradicama i terasama, s raznim elemetnima gradnje u tudorskom stilu. Obožavam dvorce, i uvijek me rastuži vidjeti ih u lošem izdanju - no, uvijek pokušam zamisliti kako su izgledali u svojim najboljim danima, a ovaj je zasigurno bio ponos svojim stanovnicima.



U braku Stefanije i Georga Mailatha rođeno je pet sinova, Đuro, Josip, Geza, Ladislav i Gustav, te dvije kćeri, Etelka i Šarlota. Nisam mogla ne zamisliti topot dječjih nožica ispod usnulih krošnji, mora da su imali lijepo djetinjstvo u malom gradiću. Prigodno, s krova dvorca gledala nas je gospođa roda, ni ne sluteći da mi, gledajući dvorac, sanjamo o maloj princezi koju ćemo upoznati za devetnaest tjedana!



Tik do dvorca Mailath nalazi se dvorac Prandau, izgrađen 1818. godine. Građen je u kasno baroknom stilu, a bio je prva zgrada u gradu pokrivena crijepom. Ima dva salona, četranest soba, nekoliko kuhinja i smočnica, a u njemu je danas gradska uprava.






Kraj dvoraca nekada je stajao staklenik za tropsko i zimsko bilje. Prije stotinjak godina su ondje stanovale zlatne ribice, a danas je na životu samo konstrukcija. Za razliku od našičkog staklenika koji je izgorio u cijelosti, ovaj miholjački još uvijek je moguće obnoviti do detalja, eh, samo kad bi bilo novaca!









Jednog ću dana dovesti našu djevojčicu, posjesti je ispod ovog divovskog jasena, koji diše ispod ovog neba već stoljećima, i ispričati joj koliko smo je željeli, koliko smo bili uvjereni da će upotpuniti naš život. 
Iako već neko vrijeme znam da sam trudna, u trenutku kada je doktorica izgovorila rečenicu: "Sve mi se čini da je curica!", moje srce je zakucalo brže. Pogled koji sam razmijenila s mužem nikada neću zaboraviti. Naša curica, mala curica! Hoće li voljeti ružičasto ili će biti mali harambaša? Hoće li prvo izgovoriti riječi "mama" ili "tata"? Hoće li biti šutljivica ili brbljavica? Hoće li imati njegove oči ili će nalikovati nekom davno zaboravljenom pretku? Ma nije ni bitno, bit će naša, bit će najslađe biće na svijetu!



Na povratku smo svratili u duhovno rekreacijski centar Emaus u Petrijevcima, zahvaliti Bogu na svemu što nam je dao, a što nismo ni zaslužili. Neće biti lako, i sigurno ćemo mu se obraćati često u sljedećih nekoliko mjeseci, ma sljedećih nekoliko godina, ali sve brige će se isplatiti - u to smo sigurni!







U Emausu smo uživali u tišini prirode koju su razbijali valovi koje je uzrokovala mala obitelj labudova, kojoj smo u tom trenutku neopisivo zavidjeli. 

Gledam fotografije tek rođenih plivača i čituckam knjigu Prva godina moje bebe - Praktičan vodič za njegu vašeg djeteta dr. O. Lindermann i A. Ortemberg (preporučujem!), i suze mi kvase oči, od radosti, od dragosti (tako sam tipična trudnica!). Ne bojim se ni poroda, ni zubića, ni dječjih bolesti, samo jedva čekam u naručje primiti našu djevojčicu!

Primjedbe

  1. Divno, ovakva šetnja i onda saznanje da čekate malu princezu, ma joj <3

    I povjesničarka u meni je uživala u ovim opisima i fotografijama :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Voljela bih znati i vise o dvorcu i ljudima koji su zivjeli ondje! Povijest rules! :)

      Izbriši
    2. Voljela bih znati i vise o dvorcu i ljudima koji su zivjeli ondje! Povijest rules! :)

      Izbriši
    3. Voljela bih znati i vise o dvorcu i ljudima koji su zivjeli ondje! Povijest rules! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta