Preskoči na glavni sadržaj

Sweet life iliti kako nam je jedan jastuk uljepšao život

Posljednjih tjedana uživam u jutarnjoj kavi - Gilmore style, uz pokoji kolačić (recept je ovdje), i zaista vjerujem da svakoj ženi trebaju jutra u kojima će imati vremena ležati i gladiti trbuh dok se bebica koprca u svom sigurnom bazenčiću. Volim ta jutra i ona će mi nedostajati kad nam jutra budu bila kaotična, isprekidana mijenjanjem pelena i dojenjem (nadajmo se!).



Trenutno pohađamo tečaj za trudnice u osječkom Domu zdravlja. Cijena mu je 400 kn (radi se na tome da postane besplatan), a sastoji se od četiri dana predavanja i pet dana vježbi disanja. Predavanja održavaju ginekolozi, pedijatri, stomatolozi i patronažne sestre, a svakom budućem roditelju su od velike koristi. Neki parovi za tečaj se odlučuju zbog potvrde zahvaljujući kojoj budući tata može biti prisutan na porodu, a neki, kao mi, iz čisto edukativnih razloga. Kako bilo, svi će vam preporučiti tečaj, pogotovo zbog vježbi disanja - budem vam za nekoliko mjeseci javila jesam li od njih imala koristi!



Vrijeme između trudničkih obveza kratimo razgledavanjem stanova koji se prodaju, tražimo svoje gnijezdo i živciramo se jer niti jedan stan nije besplatan - zamislite! :) Srećom, šetnje, sanjarenje o uređenju budućeg stana (ove fotelje su dušu dale za kutak za čitanje), kave u Tvrđi i palačinke (koje mi nikada nisu bile ukusne kao u trudnoći) uvijek nam vrate dobro raspoloženje!






Zadnjih tjedana patila sam se s Limenim bubnjem Guntera Grassa, pa sam se, za nagradu, počastila dvjema knjigama, književnica Amelie Nothomb i Agathe Christie (iako sam obožavatelj, ovo je moja prva Christie knjiga, vjerovali ili ne). Znam, moram paziti na šećer, ali ne mogu si pomoći - probala sam i Quattro muffin (njami, borovnica mi je naj!), a za book club sastanak napravila sam rum kugle, njemački desert koji je popularan u svim dijelovima svijeta, nekako me asocirao na Grassa. Budući da je sastanak odgođen, morat ću sama likvidirati kugle. Oh well.





Bili smo ovog tjedna i u kinu, jedva dočekavši Pitch perfect 2, i ostali razočarani. Becca uopće nije kulerica kakva je bila u prvom filmu, glazba je osrednja, priča isfurana i dosadna. Ipak, pod utjecajem hormona, zasuzile su mi oči u posljednjim kadrovima. Hvala Bogu, imam svoju flashlight, i živim sweet life. 


Život mi je dodatno uljepšao i jastuk za dojenje (179 kn) koji mamama služe za spavanje (garant ste gledali Back-up plan), tatama za gledanje televizije, a bebama za dojenje - svi sretni! Do sada sam morala pokrivač rolati i namještati se na lijevi bok, a sada taj ritual prije spavanja mogu zaboraviti - samo zagrlim svoj jastuk i spavam kao beba (ako ne brojim tih nekoliko odlazaka na wc tijekom noći). Preporučujem svakome!



Primjedbe

  1. Sviđa mi se ovo jutarnje ispijanje kave, i prakticiram ga. Ako ne ujutro, onda popodne uz neku slasticu ili keks.
    Klasici mi uz tvoje slastice koje donosiš, zvuči primamljivo. Mogla bi dolaziti samo na sastanke zbog toga, švercati se? :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, moze :) Iako sad na odgodjeni nisam u mogucnosti doci :(

      Izbriši
    2. Hehe, moze :) Iako sad na odgodjeni nisam u mogucnosti doci :(

      Izbriši
    3. Sami su si krivi, mogli su jesti fine kuglice. :P ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t