Preskoči na glavni sadržaj

Sweet life iliti kako nam je jedan jastuk uljepšao život

Posljednjih tjedana uživam u jutarnjoj kavi - Gilmore style, uz pokoji kolačić (recept je ovdje), i zaista vjerujem da svakoj ženi trebaju jutra u kojima će imati vremena ležati i gladiti trbuh dok se bebica koprca u svom sigurnom bazenčiću. Volim ta jutra i ona će mi nedostajati kad nam jutra budu bila kaotična, isprekidana mijenjanjem pelena i dojenjem (nadajmo se!).



Trenutno pohađamo tečaj za trudnice u osječkom Domu zdravlja. Cijena mu je 400 kn (radi se na tome da postane besplatan), a sastoji se od četiri dana predavanja i pet dana vježbi disanja. Predavanja održavaju ginekolozi, pedijatri, stomatolozi i patronažne sestre, a svakom budućem roditelju su od velike koristi. Neki parovi za tečaj se odlučuju zbog potvrde zahvaljujući kojoj budući tata može biti prisutan na porodu, a neki, kao mi, iz čisto edukativnih razloga. Kako bilo, svi će vam preporučiti tečaj, pogotovo zbog vježbi disanja - budem vam za nekoliko mjeseci javila jesam li od njih imala koristi!



Vrijeme između trudničkih obveza kratimo razgledavanjem stanova koji se prodaju, tražimo svoje gnijezdo i živciramo se jer niti jedan stan nije besplatan - zamislite! :) Srećom, šetnje, sanjarenje o uređenju budućeg stana (ove fotelje su dušu dale za kutak za čitanje), kave u Tvrđi i palačinke (koje mi nikada nisu bile ukusne kao u trudnoći) uvijek nam vrate dobro raspoloženje!






Zadnjih tjedana patila sam se s Limenim bubnjem Guntera Grassa, pa sam se, za nagradu, počastila dvjema knjigama, književnica Amelie Nothomb i Agathe Christie (iako sam obožavatelj, ovo je moja prva Christie knjiga, vjerovali ili ne). Znam, moram paziti na šećer, ali ne mogu si pomoći - probala sam i Quattro muffin (njami, borovnica mi je naj!), a za book club sastanak napravila sam rum kugle, njemački desert koji je popularan u svim dijelovima svijeta, nekako me asocirao na Grassa. Budući da je sastanak odgođen, morat ću sama likvidirati kugle. Oh well.





Bili smo ovog tjedna i u kinu, jedva dočekavši Pitch perfect 2, i ostali razočarani. Becca uopće nije kulerica kakva je bila u prvom filmu, glazba je osrednja, priča isfurana i dosadna. Ipak, pod utjecajem hormona, zasuzile su mi oči u posljednjim kadrovima. Hvala Bogu, imam svoju flashlight, i živim sweet life. 


Život mi je dodatno uljepšao i jastuk za dojenje (179 kn) koji mamama služe za spavanje (garant ste gledali Back-up plan), tatama za gledanje televizije, a bebama za dojenje - svi sretni! Do sada sam morala pokrivač rolati i namještati se na lijevi bok, a sada taj ritual prije spavanja mogu zaboraviti - samo zagrlim svoj jastuk i spavam kao beba (ako ne brojim tih nekoliko odlazaka na wc tijekom noći). Preporučujem svakome!



Primjedbe

  1. Sviđa mi se ovo jutarnje ispijanje kave, i prakticiram ga. Ako ne ujutro, onda popodne uz neku slasticu ili keks.
    Klasici mi uz tvoje slastice koje donosiš, zvuči primamljivo. Mogla bi dolaziti samo na sastanke zbog toga, švercati se? :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, moze :) Iako sad na odgodjeni nisam u mogucnosti doci :(

      Izbriši
    2. Hehe, moze :) Iako sad na odgodjeni nisam u mogucnosti doci :(

      Izbriši
    3. Sami su si krivi, mogli su jesti fine kuglice. :P ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...