U spomen na godišnji odmor

Nema slađeg od posljednjih dana godišnjeg odmora - dana kad na raspolaganju imaš spavanje do mile volje, dobre filmove, stranice knjige koja se sama čita, sunce koje otapa snijeg i toplu kavu s prijateljicom.

Posljednjih dana godišnjeg odmora noge sam protegnula do postolara (kojem uvijek nespretno želim platiti za usluge više nego on naplati - što zbog ljubavi prema šegrtu Hlapiću, što zbog bojazni da se sitni obrti ne ugase u ovo doba velikih trgovačkih centara) i knjižnice, najdraže mi knjižnice na cijelom svijetu.

Našička knjižnica smještena je u dvorcu obitelji Pejačević koji je sagrađen 1812. godine, za vrijeme Vincencija grofa Pejačevića. Izgled dvorca mijenjao je grof Ferdinad Karlo Rajner, a njegov najslavniji stanovnici bili su grofovi Ladislav i Teodor Pejačević, djed i otac prve hrvatske skladateljice - Dore Pejačević, žene koja je živjela skromno, ali ispred svog vremena, skladajući glazbu u našičkom perivoju. Upravo zbog njegovih duša, cijenim tišinu dvorca i on kod mene oduvijek izaziva veliko strahopoštovanje. Imala sam sreću volontirati u knjižnici kao srednjoškolka i istražiti gotovo svaku njegovu prostoriju. Ipak, on mi još uvijek predstavlja veliku našičku zagonetku, još uvijek skriva tajne znane samo njegovim stanovnicima.

Među knjigama koje sam posudila prve u 2015. godini u ruke mi je dopala knjiga Ni Evina ni Adamova Belgijanke Amelie Nothomb. Za vrijeme srednje škole, čitala sam Amelie pobožno i topila se u njenim putovanjima. Iako njen opus nisam dotakla godinama, njene riječi još uvijek mi zvuče tako energično da sam dojma da je ona djevojka koja tako iskreno i autentično doživljava svijet oko sebe. Navedeni roman jedan je od njenih prvih, a u njemu ona na romantičan način progovara o ljubavi Japana i Belgije, o naklonosti koju je gajila prema svom učeniku francuskog jezika, o fatalnoj ljubavi koju je za nju osjećao taj neobični Japanac. U priči o fondueu, okonomijakiju, ljepoti rečenica Yukija Mishime do tajanstvenosti filma Hirošimo, ljubavi moja! Amelie otkriva sebe više nego u ikojem svom djelu, što je razlog da već ovih dana otputujete u Japan ili oživite svoje znanje francuskog jezika.

"Ljubav je u toj mjeri tipično francuski zanos da su je mnogi smatrali nacionalnim izumom. Ne zalazeći tako daleko, ipak sam svjesna da je taj jezik naklonjen ljubavi. Možda bismo mogli zaključiti  da smo Rinri i ja poprimili tipičnu naklonost jezika svog partnera: on se igrao ljubavi, opijen tom novinom, a ja sam se naslađivala koijem... Riječ koi me, naprotiv, oduševljavala zbog svoje lepršavosti, tečnosti, svježine i zbog nepostojanja odgovornosti. Koi je bio elegantan, razigran, zabavan, civiliziran. Jedna od draži koija bilo je parodiranje ljubavi: oponašane su određene ljubavne geste, manje radi bilo kakvih objavljivanja, a više radi prostodušne zabave...  ...zacijelo je shvatio da je on moj prvi koi, kao što sam ja bila njegova prva ljubav. Jer, iako sam već izgarala mnogo puta, nikada mi još nitko nije bio po ukusu."