Preskoči na glavni sadržaj

I wish...!

Once upon a time živjela je djevojka koja je sve o životu naučila iz Gilmoreica...

Ali, sada ozbiljno, gotovo kad god bi me netko upitao: "Odakle to znaš?", odgovor bi bio: "Iz Gilmoreica". Tako sam i za mjuzikl Stephena Sondheima saznala od Paris Geller koja je, inspirativna kao i uvijek, pjesmom Into the woods mučila sirotog kolegu koji je polugodište proveo na Broadwayu.


Baš kako me Paris naučila, "Into the woods, into the woods, into the woods" pjevuckala sam otkad sam saznala da ekranizacija ove uspješnice dolazi u kina,  pa me muž počastio dejtom, znajući da je riječ o bajci u kojoj likovi odjednom, iz vedra neba, bez ikakvog logičnog razloga i objašnjenja, počnu pjevati - što je njegov najmanje omiljeni žanr filma. Nasuprot njemu, moj idealni svijet bio bi onaj u kojem bismo svi pjevali na ulici!


Into the woods je zanimljiv splet Pepeljuge, Crvenkapice, Jakova i čarobnog graha te Matovilke. Koliko god se ideja činila sjajnom, samoj mi nikada ne bi palo napamet oskvrnuti taj bajkoviti svijet uz koji sam odrasla. Omiljena mi je bila Crvenkapica, i jedno od mojih prvih sjećanja je ono gdje mami sjedim na koljenima dok ona oponaša strašnog vuka koji je pojeo bakicu. Bila sam baš hrabra, kad bolje razmislim - moja nećakinja se, npr., boji Pinokia, i sve strašne bajke za nju su prestvarne. Ja sam valjda uvijek imala i mračnu stranu.

Anyway, Into the woods!


Dok sam ja oduševljeno buljila u čarobno kraljevstvo u kojem je pekar spreman sve učiniti da bi postao otac, u kojem vještica smišlja zadatke kako bi postala mlada, u kojem su prinčevi slightly gay švaleri, a Pepeljuga najneodlučnija djeva (ja je takvom nikada nisam doživljavala), moj je muž proživljavao epizode zaprepaštenja, očajničkog gledanja na sat i drjemuckanja.


Oprostit ću mu. Muškarci nemaju žensku maštu, ne razbijaju glavu danima o ostvarenim željama, ne sanjare i ne kaju se za pogreške kao mi, žene. Njima neće "No one is alone" zarositi oči, niti će priželjkivati happy end. Oni su za te čarobne dramatične emocije zakinuti. Ta mi je spoznaja izmamila osmijeh na lice, i to istog dana kad sam se s legicom šalila da bi žena bilo isplativo biti jedino na Titanicu. TGIF! ;)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...