subota, 10. siječnja 2015.

I wish...!

Once upon a time živjela je djevojka koja je sve o životu naučila iz Gilmoreica...

Ali, sada ozbiljno, gotovo kad god bi me netko upitao: "Odakle to znaš?", odgovor bi bio: "Iz Gilmoreica". Tako sam i za mjuzikl Stephena Sondheima saznala od Paris Geller koja je, inspirativna kao i uvijek, pjesmom Into the woods mučila sirotog kolegu koji je polugodište proveo na Broadwayu.


Baš kako me Paris naučila, "Into the woods, into the woods, into the woods" pjevuckala sam otkad sam saznala da ekranizacija ove uspješnice dolazi u kina,  pa me muž počastio dejtom, znajući da je riječ o bajci u kojoj likovi odjednom, iz vedra neba, bez ikakvog logičnog razloga i objašnjenja, počnu pjevati - što je njegov najmanje omiljeni žanr filma. Nasuprot njemu, moj idealni svijet bio bi onaj u kojem bismo svi pjevali na ulici!


Into the woods je zanimljiv splet Pepeljuge, Crvenkapice, Jakova i čarobnog graha te Matovilke. Koliko god se ideja činila sjajnom, samoj mi nikada ne bi palo napamet oskvrnuti taj bajkoviti svijet uz koji sam odrasla. Omiljena mi je bila Crvenkapica, i jedno od mojih prvih sjećanja je ono gdje mami sjedim na koljenima dok ona oponaša strašnog vuka koji je pojeo bakicu. Bila sam baš hrabra, kad bolje razmislim - moja nećakinja se, npr., boji Pinokia, i sve strašne bajke za nju su prestvarne. Ja sam valjda uvijek imala i mračnu stranu.

Anyway, Into the woods!


Dok sam ja oduševljeno buljila u čarobno kraljevstvo u kojem je pekar spreman sve učiniti da bi postao otac, u kojem vještica smišlja zadatke kako bi postala mlada, u kojem su prinčevi slightly gay švaleri, a Pepeljuga najneodlučnija djeva (ja je takvom nikada nisam doživljavala), moj je muž proživljavao epizode zaprepaštenja, očajničkog gledanja na sat i drjemuckanja.


Oprostit ću mu. Muškarci nemaju žensku maštu, ne razbijaju glavu danima o ostvarenim željama, ne sanjare i ne kaju se za pogreške kao mi, žene. Njima neće "No one is alone" zarositi oči, niti će priželjkivati happy end. Oni su za te čarobne dramatične emocije zakinuti. Ta mi je spoznaja izmamila osmijeh na lice, i to istog dana kad sam se s legicom šalila da bi žena bilo isplativo biti jedino na Titanicu. TGIF! ;)

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)