Preskoči na glavni sadržaj

Pidžama dan

2015. godina započela je s jednim od najhladnijih dočeka - tako bar kažu - ne bih znala jer osobno nisam ni pomirisala svježi osječki zrak. Novu smo dočekali uz dobru kapljicu i drage prijatelje, gledajući vatromet kroz prozor, penzići style. Pa neka nam i Nova godina bude takva - mirna, radosna i šašava!


Nakon tako uzbudljive penzionerske večeri valjalo je dan provesti u krevetu - jer nema boljeg dana za pidžamu od prvog dana nove godine, dana kad su na televizijskom programu vremenski klasici kao što je Ben hur i Zameo ih vjetar, a sarma čeka drugo podgrijavanje. Osim već spomenutih klasika napokon smo pogledali Gone girl, film za koji sam imala velika očekivanja, a na kraju mi je bio prepredvidljiv da bi me oduševio. Kako bilo, Ben Afflecka mi se uvijek isplati pogledati. 

Pogledali smo i film The Good Lie (2014), predivan film o "izgubljenim dječacima iz Sudana", inspiriran stvarnim događajima.


Nakon što izgube roditelje u građanskom ratu u Sudanu, nekoliko hrabrih dječaka i njihova sestra bosi, gladni i žedni pješice prelaze tisuće kilometara do izbjegličkog kampa u Keniji. Izgubivši putem svoju braću i prijatelje i pouzdajući se u Boga, sanjaju o boljem životu u Americi. Nakon trinaest godina u kampu, njihova imena našla su se na popisu sretnika koji će novi život izgraditi u Americi. No, hoće li Amerika za njih biti obećana zemlja ili će ih rodna gruda pozivati na povratak?


Ovaj inspirativan film priča priču o nevjerojatnoj bratskoj ljubavi, skromnosti i poniznosti koja bi sve nas, koji se gušimo u francuskim salatama i pečenki, trebala posramiti. Činjenica da su glavni glumci doista kao djeca bili vojnici i da su jedni od izbjeglica iz Sudana daje filmu još veći značaj. Snaga ljudskog duha i ljubav onoga tko je za brata spreman dati život izmamit će vam suze na početku ove godine, za koju se iskreno nadam da će svakome donijeti mir u srcu, bratski zagrljaj, sposobnost da nesebično voli, pravo na dostojanstven život, rad i uživanje u svakome trenutku provedenom s onima koje voli.

Primjedbe

  1. I mi već godinama njegujemo "penzićki stajl" doček Nove godine u društvu najboljih prijatelja u njihovom apartmanu u malom mjestu u blizini Makarske i svake godine se izvrsno zabavimo - spremimo večeru ispod peke na staru godinu i roštiljamo na novu. Nema ljepšeg novog početka od tog. :)
    Inače, živimo daleko i tijekom godine se ne viđamo često, zato nam je ova tradicija slavlja postala jedna od najljepših uspomena.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca