Šljokičasta žena

„Child, child, do you not se? For each of us comes a time when we must be more than what we are.“ Lloyd Alexander Bog me iz nekog čudnog razloga poslao u ovaj grad u kojem danas dišem. Da, slobodnom voljom odlučila sam prihvatiti izazov života, ali On je imao plan za mene i prije nego sam se našla pred teškom odlukom. Da, stigla sam ovdje ljuta - na Njega, na sebe, i na sve koji su mi se našli na putu. Ljudi me nisu razumjeli, neki su unatoč tome ostali uz mene, a neki su imali pametnijeg posla od slušanja mene kako kukam. Usamljenost je u meni proizvela brojne demone koji su me svakim danom sve više udaljavali od svega što je dobro – od prijatelja, od Boga, od mene same. Dok su u meni bujale bezvoljnost i beznadnost, bila sam prisiljena suočavati se sa životnim preprekama. Na meni je bilo da izaberem – ili ću odustati ili ću se zapitati koji je smisao tih prepreka i na koji način ću ih preskočiti.  I onda se dogodilo: jedna žustra rasprava na neverending temu – Crkv...

Dijete sam katoličkih roditelja koji su me nazvali prema jednom od evanđelista. Prije nego sam znala slagati riječi u rečenice, čuvši molitvu Oče naš, izgovorila sam: „Lijepa pričica“, a u našoj peteročlanoj obitelji Isus je bio stalni gost, koji se nije morao niti najaviti, niti pokucati na ulazna vrata. U školi, i izvan škole, išla sam na vjeronauk i na dječji crkveni zbor u našoj franjevačkoj župi, a sa četrnaest godina postala sam i framašica. Odrasla sam u idiličnom gradu, u zajednici koja mi je pokazala značenje riječi „dom“, s prijateljima koji su svaku pridošlicu s dobrodošlicom primili u društvo. Živeći u franjevačkoj obitelji, često zaboravim u kakvom mračnom, žalosnom, obeshrabrenom, bezbožnom svijetu živim, a onda me jedna obična kava s mlijekom na to podsjeti. „Zašto se Crkva buni zbog nekog izbornog predmeta u školi ili plakata za kazališnu predstavu, a šuti dok se broj nezaposlenih povećava iz dana u dan? Zašto svećenici za oltarom pričaju o politici, a trebali bi n...

Blue jean baby, L.A. lady , već na prve riječi, čvrsto zažmirim, i tamo sam, sunce grije moj osmijeh, pali moju kosu, rado bih zaplesala u pijesku. Subotnje popodne u meni budi dijete, samo bih se poigravala onime što sam voljela davnih godina, vratila se u te bezbrižne dane. I nema ljepšega nego tada pronaći utjehu u već pogledanom filmu, vratiti se likovima koji ne bude loša sjećanja, nego samo vode u neki čarobni, nestvarni svijet. Almost famous gledala sam nekoliko puta i svaki put sam se zaljubila u nešto drugo u njemu. Kao srednjoškolka koja je voljela Simona i Garfunkela, voljela sam Anitu koja pokušava majci objasniti kako je njhova glazba poezija. Ali, Elaine se nije dala, Simon i Garfunkel su obični drogeraši, i točka.  Kao maturantica voljela sam Penny Lane, ne zato što je "obožavateljica banda", nego zato što ipak ode u svoj Maroko, i na svoj neobičan način živi punim plućima do kraja života (bar sam tako ja zamišljala). Hm, voljela sam i Russell...

Danas će mediji biti prepuni fotografija zainteresirane svjetine koja je petak navečer odlučila provesti u muzejima. Besplatan ulaz te marketing manifestacije Noć muzeja na tren su pretvorili Hrvate u pristojne građane koji se vole kulturno se uzdizati. No, kakva je doista naša kultura?  Danas se umjetnost percipira kao nešto puno uzvišenije od čovjeka, što vidimo iz bezbrojnih rasprava o Gavellinoj predstavi, cenzuri, vjerskim i umjetničkim slobodama. Koja od njih dvije je važnija i na temelju kojeg kriterija bismo trebali to odrediti? Zar nije sasvim ljudski, ukoliko nekoga povrijedimo, ispričati mu se te otkloniti izvor njegovog vrijeđanja, pa makar taj izvor predstavljao umjetničko remek djelo koje nama ima neprocjenjivu vrijednost? Daleko od noći muzeja i njihovih (ne)kulturnih posjetitelja, podsjetimo se još jedne činjenice koja o čovjeku i društvu govori više nego posjet ikojoj kulturnoj ustanovi.  27. siječnja svijet se sjeća holokausta, jer se borba čovjeka sa ...

Je li vam poznato ime Anđele Bešlić, ili Kristine Šušnjare? Ukoliko zadnjih nekoliko godina niste pratili vijesti na televiziji ili u novinama, onda vam je bar zasigurno poznato ime Antonije Bilić. Ono što je ovim djevojkama zajedničko jest da su živjele s naivnim pogledom na svijet, ne razmišljajući uopće o zlikovcima koji hodaju njihovim gradom ili koji žive u njihovom susjedstvu, a presudila im je njihova drskost i borbeni duh kojim su se do posljednjeg daha odupirale svojim ubojicama. Željele su okusiti slobodu, nisu htjele da ih nedostatak vozačke dozvole, automobila ili vozni red javnog prijevoza ograničava, pa su u želji da se susretnu s prijateljima, ili iz raznih drugih banalnih razloga, odlučile stati uz cestu i podignule palac. Mora da su se obradovale kad je ljubazni stranac ili poznanik usporio te ponudio prijevoz, sigurno su odahnule i nasmijale se toj dobroj duši. Kratko je trajala njihova bezbrižnost jer već nekon pola sata vožnje s prepredenim napasnicima, njihovo src...

Znate onu "Danas je prvi dan ostatka tvog života"? Budući da se danas navršava godišnjica moga života i djelovanja u Šibeniku, mogli bismo reći da je danas, za mene, upravo taj dan! Prije točno 366 dana, dan je bio tmuran, neprijateljski raspoložen, a ja sam bila na rubu suza svake minute svog prvog radnog dana. Upuštanje u pothvat "selidba na drugi kraj zemlje trbuhom za kruhom" donijelo mi je neke od najtežih odluka u životu, ali izbora nije bilo - s nadom u bolje sutra pozdravila sam se s najdražima i odselila se u Dalmaciju koju sam dotad znala samo kao mjesto za ljetovanje. S odmakom od godinu dana ne mogu reći je li se sve isplatilo, i nisam sigurna hoću li ikada moći odgovoriti na to pitanje. Ipak, danas slavim svoju pobjedu - tu sam, naučila sam puno o životu, o sebi, živa sam! O mentalitetu Slušala sam puno o mentalitetu, no, nisam vjerovala u njegovo postojanje, pa niti u njegov značaj. Nadala sam se da ću, kad već počinjem neki novi život, sres...

Kad pauzu na poslu provodiš s mladim odvjetnicama koje ili imaju dijete predškolske dobi ili su trenutno u blaženom iščekivanju svog prvoga novorođenčeta, moraš biti spreman na to da će velika minutaža tih istih kava biti zauzeta temom - majčinstva. Koja su dječja kolica najbolja, Stokke ili Bugaboo ? I što su uopće kišobran kolica? I znate li da dječja kolica koštaju nekoliko tisuća kuna? I da dječja oprema uključuje još stotinu sjedalica, hranilica, vrtića i drugih pomagala koja dijete preraste u najkraćem mogućem roku? I kolika je uopće naknada plaće na porodiljnom dopustu? I koja je najbolja dobna razlika između djece? I stigne li žena uopće imati više od jednog djeteta ako prvo nije rodila do tridesete? Je li danas normalno rađati u kasnim tridesetima ili će me svejedno gledati kao da sam pala s Marsa ukoliko budem sredovječna trudnica? U koje rodilište ići, treba li uzeti epiduralnu i gdje se uopće i pod kojim uvjetima ona može dobiti? Je li pametno da muž bude prisutan ...

Bez obzira išli vi u kazalište ili ne, jedna je predstava koju trebate pogledati - Kauboje Teatra Exit! Glumci koji utjelovljuju Kauboje; Hrvoje Barišić, Ivana i Rakan Rushaidat, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak, Živko Anočić i Matija Antolić, ne glume u aktualnim sapunicama, ali njihova imena sigurno ćete nakon ove tri sata duge predstave zapamtiti.  O Kaubojima svi pričaju još od 2008. godine, otkad su prvi put izvedeni, ali nisam bila sigurna po čemu su baš tako posebni. Znala sam da je redatelj predstave Saša Anočić, naš lega, koji je u nju dovukao još neke svoje lege, pa sam jedno znala - u kazalištu me čeka poznati osječki humor, koji je očito osvojio cijelu zemlju, s obzirom da su Kauboji osvojili sve nagrade koje predstava u Hrvatskoj može osvojiti, a od kojih su najvažnije Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i za najbolje redateljsko ostvarenje 2008. godine. Priča o kaubojima započinje na audiciji na kojoj redatelj, u namjeri ...

Ima dana kad se probudiš na lijevu nogu, eh, pa meni je krevet postavljen tako da se svaki dan probudim na lijevu. Još kad je taj dan nedjelja, najgori dan za lonere , onda mi stvarno nema spasa. Osim ako skuham litre kave i poslušam Stars. Gets me every time !  Kao sve što je dobro, a dolazi iz Kanade, i Stars su nedovoljno poznati i slušani, bar u mom okružju. Bend se sastoji od petorke prijatelja koja albume sklepa tako da mjesecima doslovno dijeli životni prostor.  Svoj glazbeni ukus definiraju lepezom od Berlioza do Outkasta, a posebno vole New Order i Smithse. Kažu kritičari da im je zvuk prelijepi elokventni indie pop - ne bih se razumjela u to (sestra kaže da sam totalni indie neznalac) - znam samo da su mi instrumentali, poezija koju stvaraju i sjetni glas Amy Millan na prvo slušanje prirasli k srcu.  Ono za što su zaslužili još jedan plus jest podatak da je njihova glazba dostupna za free download , što govori da glazbu stvaraju iz pure ...

Tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja žalila sam što nisam rođena u neko drugo vrijeme, u vrijeme Elvisa i Beatlesa, u vrijeme štrajka autobusima koji je nesvjesno pokrenula Rosa Parks, u doba kad je Kosa premijerno prikaza na Broadwayu, u ljeto ljubavi, u dane kad se marširalo protiv rata u Vijetnamu. Neizmjerno sam se divila borcima za ljudska prava, oblačila široke lanene tunike i zvonarice , na svakom koraku sam branila sestre feministkinje, zagovarala jednakost svih ljudi, citirala Martina Luthera Kinga, zamišljala si da sviram gitaru s Bob Dylanom i Joan Baez u doba kad je glazba značila puno više nego znači danas, kad je svaki stih bio politička poruka, a svako javno izvođenje predstavljalo je rizik od provođenja noći u pritvoru.     Zbog moje opsjednutosti samim razdobljem, trebale su mi godine da shvatim da su hippyji bili sami sebi proturječni - tom free spirited narodu život se svodio na besposličarenje, uživanje u opijatima, upražnjavanju is...

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...

U prvom, a možda i posljednjem, postu ove godine, sretnu Novu godinu, slatka iznenađenja te rađanje divnih uspomena želim svojim čitateljima, a znam pouzdano da vas je dvoje sigurno! :) (Pa, pozdrav Ani i Maji!) Nešto me prstići svrbe, kao i uvijek kad pročitam ili načujem nešto fino ( Pitch Perfect - kažu, najbolji feelgood film u posljednjih 365 dana), pa poželim to podijeliti, pa evo nađoh se nad ovom praznom stranicom na bloggeru, koja kao da jedva čeka da ju ispunim riječima koje bi trebale biti inspirativne za ovu godinicu s nesretnim predznakom, među kojima bi se trebala naći i neka novogodišnja odluka koja će vam okrenuti svijet naglavačke, ali ako su vam očekivanja takva, moram odmah reći - sorry.  U protekloj godini učinila sam po prvi puta mnoge stvari u životu, i bilo je teško, iscrpljujuće, u tolikoj mjeri da sam odlučila da ove godine moj život neće krojiti odluke, nego lijepi carpe diem momenti (da, uviđam ironiju!). Ipak, svaki dan je nepredvidljiv i...