Preskoči na glavni sadržaj

The 90s (4)

"Nekoć ne bi otvorila knjigu koju je napisala stara osoba: smatrala bi da se to nje ne tiče. Ali, ima li što čudnije od načina na koji knjige koje su nam u nekom raspoloženju ili životnoj fazi potrebne, pronalaze put u naše ruke", napisala je na samom početku romana o Sari Durham, ženi "razumnog imena", spisateljica Doris Lessing, inače najstarija dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2007., kad ju je osvojila, imala je 88 godina). Ne bih knjigu o Sari Durham, izvorno objavljenu 1996., sama izabrala, ali moja knjižnica nije imala na raspolaganju "Zlatnu bilježnicu" (sve češće se okrećem antikvarijatu, jer u knjižnici su na izvol'te samo novi hitovi, koji mene baš ne interesiraju), jednu od najdražih knjiga Nore Ephron, u koju sam poželjela zaviriti. "I ponovno, ljubav" predložila mi je knjižničarka, a ja sam ju prihvatila pomislivši da me ta knjiga pronašla.

Sara Durham sredovječna je kazalištarka koja živi okružena starudijom ("Sobe su blago tonule u prihvaćanje: njezine vječite prezaposlenosti i, da bude iskrena, nezainteresiranosti, i načina na koji se godine gomilaju ostavljajući za sobom naslage, knjige i fotografije, razglednice i kazališne koještarije."), ali koja nije besposlena. Iako je dva desetljeća udovica, i iako joj djeca vode vlastite živote, ona je društvena, vitalna i puna energije - ili bi bar samu sebe tako opisala. Strastveno je obuzeta kazališnim komadom zasnovanim na dnevnicima Julie Vairon, talentirane francuske umjetnice iz devetnaestog stoljeća (o njezinom životu Sara pripovijeda tako živo da sam guglala Julie Vairon, uvjerena da je stvarna - a nije), koji će opčiniti sve koji ga postavljaju na kazališne daske.


Riječi Doris Lessing su meke, poput neuhvatljive plavičaste sumaglice koja se jutrom grli s kućnom prašinom. Lessing nepokolebljivo prikazuje stariju zrelu ženu koja je baš kao šipak pun koštica ispunjena čežnjom, čežnjom za ljubavlju na svim razinama. Sara je dvadeset godina živjela ugodno u samoći - nije ni primjećivala da gubi sjaj, da stari. Sada, u trenutku seksualne čežnje prepoznaje svoju starost - prepoznaje da je odjednom lišena blistavosti, da je postala ljuska, da ljubav više nije jednostavna, i osjećaj je nepodnošljiv. Maštajući o mlađem muškarcu, ona je ponovno živa. Da je pjesma iz devedesetih, ovaj roman bio bi "Moments of Pleasure" Kate Bush. Kao i Kate, Sara Durham je teatralna, ali neustrašivo intimna. Njezin glas je zavodljiv, unatoč njezinim godinama, a nastup upečatljiv. Način na koji Lessing dotiče temu seksualne emancipacije jest svojstven za kraj devedesetih, kad su teme ženskoga zasjale na malim ekranima - kad su naše bake gledale meksičke sapunice, a majke počele pratiti dogodovštine Carrie Bradshaw.

"Pa ipak, bez obzira na to koliko bezosjećajni ili tvrdi bili dok smo mladi, svatko, baš svatko, će naučiti što to znači naći se usred pustinje lišenosti i putovati tako brzo prema starosti da to i ne primjećujemo."

Kad je objavljena, 1996., kritičari su uglavnom hvalili ovu knjigu - Lessing su smatrali hrabrom jer je istraživala erotični život starije žene, a zamjerali su joj melodramatični introspektivni stil. Meni se Sara Durham nije učinila melodramatičnom, dapače - riječ je o ženi koja je iskusna i samosvijesna, ali koja kroz svoju umjetnost biva mladenački znatiželjna i otvorena, čak i u šezdesetima. Doris Lessing nije voljela etiketu "feministica", ali njezin prikaz ženskih likova - pa tako i Sare - bio je za ženski dio čitateljstva nov, oslobađajuć. Sarine se misli isprepliću s dijalozima glumaca u kazalištu, što na momente jest jednodimenzionalno i dosadnjikavo, ali slutim - proračunato. Zamorna realnost postavljanja kazališne drame isprekidana je iluzijom kakvu nudi zaljubljenost - sve je moguće.


Roman je promovirao istraživanje seksualnosti zrele žene koja se zaljubljuje u mlađe muškarce. Ne mogu lagati, zaintrigirala me takva, zrela ljubav. Pitala sam se kakva je ljubav koja ne obećava sutra, za što li se ona hvata? Sarina instrospekcija demantirala je marketing knjige - ova se zrela žena ne zaljubljuje u muškarce, ona se zaljubljuje u ideju strastvene ljubavi, baš kao njena junakinja Julie Vairon - nema za nju blage ljubavi. Jer jedno je voljeti, a drugo zaljubljivati se - Sara naposljetku jest izmučena emocijama, ali promijenjena - svaka ljubav mijenja.

Ova knjiga nije me osvojila, nego tek podsjetila da je čovjek živ sve dok mu se srce umije zaljubljivati (po mogućnosti - u istu osobu, uvijek iznova). Doris Lessing, pasionirana žena i spisateljica znala je o čemu govori - tražila je ljubav i uvijek ju pronalazila, ako ništa drugo - u riječima, u svojim likovima, u književnosti.

"Prije Julie, prije nego što se sve u njoj izokrenulo, mislila je da je zemlja ljubavi toliko udaljena od njenog zrelog, uravnoteženog života da bi se mogla usporediti s osobom što stoji pred velikim željeznim vratima iza kojih se bacaka pas, privlačan, o tome nema spora, ali smiješno bezopasan pas kojeg se nitko ne boji. Ali sad je znala da su vrata koja je dijele od tog mjesta krhka, tek na brzinu sklepani komadi iverice, a iza njih je pas od one rase koju danas uzgajaju za ubijanje. Jasno je vidjela zog psa. Bio je velik poput teleta. Imao je brnjicu. Ili je to bila maska? - kazališna maska na kojoj smijeh prelazi u grimasu bola, a bol u smijeh."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta