Preskoči na glavni sadržaj

Nora Ephron State of Mind

Heartburn odnosno žgaravica iliti stručnim izrazom (koji garant nikad niste upotrijebili u rečenici), piroza, osjećaj je žarenja u jednjaku. Dovraga i bestraga, na engleskom jeziku sve bolje zvuči - tako je i "Heartburn" savršeni naslov romana autorice koja je u filmskom svijetu sinonim za rom-com par excellence - Nore Ephron.

Čuvala sam si "Heartburn" za jesen, kad padne prvi list, a ja poželim ispeći pitu od bundeve i prstima obgrliti šalicu cappuccina od lješnjaka, i kad me obuzme neodoljiva želja za "Kad je Harry sreo Sally" (ah, jesen u New Yorku...!). No, sudba kleta nije mogla dočekati ni kraj kolovoza - nakon "Herzoga", žudila sam za židovskom vrstom humora (plus, valjalo je preživjeti još jednu lutealnu fazu ciklusa).


"I look out the window and I see the lights and the skyline and the people on the street rushing around for action, love, and the world's greatest chocolate chip cookie, and my heart does a little dance."

Iako je rođena u New Yorku, od pete godine živjela je u Los Angelesu, gdje su njezini roditelji radili kao scenaristi za filmski studio. No, mlada je Nora već tad znala da joj je mjesto u Velikoj Jabuci ("I'd rather be too New York than too anything else."), baš kao i liku njezinog jedinog romana, spomenutog "Heartburn". Usprkos ljubavi prema New Yorku, Rachel Samstat, tridesetšestogodišnja autorica kuharica, udala se za Marka Feldmana, novinara političke rubrike, i preselila u Washington, grad u kojem "you can't buy a decent bagel". Život je bio lijep, imali su jednog sina, a drugi je bio na putu.


""I don't have to make everything into a joke," I said. "I have to make everything into a story. Remember?'"

"Vera said: 'Why do you feel you have to turn everything into a story?'
So I told her why:
Because if I tell the story, I control the version.
Because if I tell the story, I can make you laugh, and I would rather have you laugh at me than feel sorry for me.
Because if I tell the story, it doesn't hurt as much.
Because if I tell the story, I can get on with it."

U predgovoru knjige Nora na feminističko-zajedljivi način spominje kako su joj kritičari predbacivali da su u romanu, inače objavljenom 1983., likovi "thinly disguised", odnosno, da je nepravedno aferu svoga drugog muža, poznatog novinara Carla Bernsteina (znate, onog koji je svijet obavijestio o skandalu "Watergate"), javno obznanila i, k tome, ovjekovječila na papiru (to što ju je besramno varao dok je bila u sedmom mjesecu trudnoće kritičarima nije smetalo). Činjenica jest da je Nora Ephron bila žena koja je bez zadrške, šarmantno i duhovito pisala o svojim iskustvima, poučena majčinim poučkom da je "sve kopija", tj. da svaka životna tragedija ima potencijala da postane dobra priča kojoj se naposljetku možemo smijati (Nora Ephron čak će i pokušaj razbojničke krađe prikazati duhovito). And just like that, kad je saga s razvodom završila, Nora je mogla svog voljenog Carla pretvoriti u Marka Feldmana, židovskog princa ("they are made, not born"), a njegovu ljubavnicu Margaret Jay u nezgodno visoku Thelmu Rice, i sve nas nasmijati ("When you slip on a banana peel, people laugh at you. But when you tell people you slipped on a banana peel, it's your laugh.").

Nasmijala se naposljetku i Nora - nakon razvoda od Carla, tada samohrana majka dvoje djece i novinarka, okrenula se pisanju scenarija kao jedinom poslu kojeg je mogla obavljati od kuće. Nakon desetak napisanih scenarija, onaj za "Silkwood" priskrbio joj je nominaciju za Oscara, 1986. napisala je i scenarij za "Heartburn" (u filmu je Rachel izvrsno odglumila Meryl Streep, a Marka Jack Nicholson, koji mi i nije najbolji izbor za tu ulogu), a naposljetku odlučila i sama režirati filmove - i ostalo je povijest.


"What I love about cooking is that after a hard day, there is something comforting about the fact that if you melt butter and add flour and then hot stock, it will get thick! It's a sure thing! It's a sure thing in a world where nothing is sure; it has mathematical certainty in a world where those of us who long for some kind of certainty are forced to settle for crossword puzzles."

U "Heartburn" nema romantike na kakvu smo uz Noru Ephron navikli, ovdje ne svira orkestar Marca Shaimana, ne čuje se glas Jimmyja Durantea, ali ima utjehe - one najbolje (bar što se nas, sladokusaca i gurmana tiče), utjehe u hrani. Bili to bademi prženi na maslacu, koje je njena majka spravljala, pesto koji su svi jeli 1977., linguine alla cecca, koja se jede u ljeto, kad su rajčice svježe, pita od bresaka koju priprema s prijateljicom Julie, crisp krumpiri koji se pripremaju kad se zaljubiš, pire krumpir "when you're feeling blue", ili key lime pita, hrana je Nori stil života (odnos Sally prema hrani utemeljen je na karakteru scenaristice Nore), govor ljubavi (da, da, čak i kad živčanimo dok kuhamo, kuhanjem pokazujemo ljubav!), briga o djetetu, uspomene s prijateljima, nužni odmor, maštanje kojem se rado prepušta. Nora Ephron stručnjak je za ušuškavanje čitatelja u tople mirise svoje, pardon - Racheline, kuhinje, u umirujuće prizore svakodnevice koja inzistira na sretnim završecima (zapamti, "dobar brak nema zapleta"), za razliku od turobne nam stvarnosti.

"Beware of men who cry. It's true that men who cry are sensitive to and in touch with feelings, but the only feeling they tend to be sensitive to and in touch with are their own."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta