Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa.
"Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pasivan. S vlastitom dušom, zaobilazan.
Zadovoljan vlastitom strogošću, doista uživajući u neumoljivosti i činjeničnoj oštrini svog suda, ležao je na sofi, ruku sklopljenih pod glavom, nogu opruženih bez cilja."
Saul Bellow antropolog je i sociolog, čovjek koji je živio par života - bio je i u marincima, živio je i u Parizu, predavao na brojnim sveučilištima, pa i Princentonu i Yaleu, ženio se pet puta, a četvrto dijete dobio je u 84. godini. Dobitnik je i Nobela i Pulitzera i kojekakvih drugih nagrada i bila bi prava grehota ne pročitati bar jednu od njegovih knjiga. Znalci će reći da je bolje uzeti u razmatranje "Seize the day" (jedinu koja je ekranizirana, s Robinom Williamsom u glavnoj ulozi, ni manje ni više!), "Dangling man" ili neku od novela koje čame čekajući u skladištu knjižnice, ali "Herzog" je njegov magnum opus.
"Herzog" počinje usred stvari - čitatelj je odmah u glavi Mosesa Herzoga, a čim ga upozna, svlada ga užasna potreba za filmovima Woodyja Allena (obožavam!). Neurotičan intelektualac židovskog podrijetla iz New Yorka, frustriran je uslijed raspada svog drugog braka, s Madeleine, pomalo nestalnom ženom koja ni sama nije znala što želi od života, i koja ga je ostavila zbog zajedničkog prijatelja, Valentina Gersbacha. Očajan i zbunjen, u potrazi za smislom, poseže za papirima na koja bilježi svoje raspršene misli, nosa ih u koferu sa sobom, nada se povratku bezbrižnosti bježeći vlakom, trajektom, avionom iz grada. Njegove misli spontano se formiraju u pisma ljudima iz njegovog života, ali i osobama iz javnog života - koja on (spoiler alert!) nikada ne šalje. Iako je strašno uznemiren, Herzog je pomalo i komičan, po naški, on je "too much" - otud taj woodyallenovski mahniti vibe. Njegovi potezi čitatelju su i genijalni i apsurdni, i čitajući, pomislit će da je gospon Moses sišao s pameti (baš u tim trenucima, s njim ćete se ponajviše poistovjetiti, jer ništa nas ne čini tako racionalnima nego kad prepoznamo svoju iracionalnost u drugome).
Bellow je vidio Herzoga kao "modernog intelektualca u krizi", nekog tko je preopterećen mislima i tko pokušava zauzeti stav o svijetu, izboriti se i postati otporniji. Zvuči impresivno, zar ne? Impresivno, indeed, ali ovo nije knjiga za svakoga (nije ni za mene, da se razumijemo). Htjela sam najprije napisati da ju pregazilo vrijeme, jer teško da se u 21. stoljeću može stvoriti PR koji bi ponukao čitatelje da u ruke uzmu knjigu o privilegiranom sredovječnom muškarcu koji filozofira o svemu i svačemu samo da se ne bi morao suočiti s emocionalnim teretom koji ga pritišće, da ne bi morao preuzeti odgovornost za svoje postupke. Takva vrsta neurotičnosti je passe, sad je moderna anksioznost familiaris. Da, da, narativ se jest promijenio - mentalno zdravlje nadvladalo je intelektualizam. Međutim, nije li vrijeme pregazilo nas, a ne "Herzoga"? Zašto više nemamo strpljenja za mumbo jumbo spike likova koji su nekoć bili literarni uzori? Herzogovo obraćanje bivšim ljubavnicama, tetkama, psihijatrima, filozofima, neprijateljima, guvernerima, ministrima, advokatima, kolegama i drugima današnjem je čitatelju zamorno. Iako, ono na kraju itekako ima smisla, a Mosesa Herzoga naposljetku prepoznajemo kao sebi slična - čovjeka koji se trabunjanjem o moralu i rješavanjem svjetskih problema želi vratiti na početne postavke, koji želi prepoznati ljepotu u prirodi npr., koji želi otpustiti kontrolu i ego i - živjeti, živjeti ispočetka!
Za one najstrpljivije, taj širi kontekst mogao bi biti prava poslastica, ali mi, ostali, anksiozna djeca budućnosti, potpuno preplavljeni - zaboravit ćemo Herzoga čim nam prsti dotaknu hrbat druge knjige.
"U kasno popodne, nakon toga, na morskoj obali u Woods Hole, čekajući trajekt, gledao je kroz zelenu tamu mrežu na dnu. Volio je razmisljati sunčevoj energiji, o svjetlosti, o oceanu. Dirnula ga je čistoća zraka. Na vodi, u kojoj su plivala jata obalnih ribica, nije bilo mrlja. Herzog je uzdahnuo i rekao samom sebi: - Hvala bogu - Hvala Bogu. Disanje mu je postalo slobodnije. Osjetio je snažno uzbuđenje u srcu zbog otvorenog horizonta, jakih boja, lakog jodnog mirisa Atlantika koji se dizao iz morskih trava i školjaka; zbog bijelog, sitnog, teškog pijeska, ali prvenstveno zbog zelene prozirnosti dok je gledao dolje u kamenito dno opleteno zlatnim prugama. Ni na čas mirnima. Kad bi njegova duša mogla ispuštati tako blistave tako duboko nježne odsjaje, možda bi zamolio boga da ga tako upotrijebi. Ali to bi bilo prejednostavno. To bi bilo predjetinjasto. Stvarna zemaljska kugla nije tako bistra, nego zamućena, uzburkana. Odvija se ogromna ljudska djelatnost. Smrt vreba. Zato, ako osjećaš malo sreće, sakrij je. A kad ti je srce puno, šuti isto tako."
Ali neovisnost i samoća, smirenost, sve je bilo tako primamljivo, i zvučalo je tako bezazleno, toliko je pristajalo nasmiješenom Herzogu u opisu. Tek kasnije čovjek otkrije koliko otrova ima u takvom skrivenom raju. Nezaposlena svijest, zapisao je u smočnici. Odrastao sam u vrijeme velike nezaposlenosti, i nisam uopće vjerovao da bi se mogao naći posao za mene. Namještenja su se konačno pojavila, ali je moja svijest nekako ostala nezaposlena. A ipak, pisao je dalje kraj ognjišta, ljudski razum je jedna od velikih sila kozmosa. On ne može ostati neupotrijebljen bez opasnosti. Moglo bi se gotovo zaključiti da dosada tolikih oblika ljudske egzistencije (na primjer obiteljskog života građanskog staleža) ima historijski cilj oslobađanja intelekta novijih pokoljenja, njihovog usmjeravanja na znanost. Ali stravična usamljenost u toku čitavog života jednostavno je hrana Zlu... Moram to preispitati. Duša traži snažne podražaje. Ali u isto vrijeme vrlina dosađuje čovječanstvu. Ponovno čitati Konfucija. Uz ogromni porast stanovništva svijet se mora spremiti na to da postane kineski.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)