Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao stvorena za putnike

Normalni se ljudi raduju odlasku na jug, a ja na izlasku iz Osijeka redovito gutam knedle, tuga me preplavljuje (znači li to da ovaj grad napokon smatram svojim, da ga imam pravo zvati domom?). Na radiju sviraju Crowded House. "Everywhere you go, always take the weather with you" (uglavila sam ju između pjesama Silentea i hitova Osječkih zumbića na playlisti MORE2023) - mogu li i Osijek ponijeti sa sobom?




A onda, kad malo razmislim, shvatim da je najbolji dio odmaka od kućnog praga istraživanje novog, svojih novih verzija, novih gradova - i da ponekad uživam u tom istraživanju. Nisam nikad bila odvažna duha željna putovanja, ali otkad imam djecu, trudim se učiti ih prepoznavanju ljepote oko sebe. Zbog njih, zaljubila sam se u male pustolovine (nakon kojih slijedi povratak u poznato). Naravno, kao inspiracija mi služi i moje omiljeno prometalo kroz prostor i vrijeme - književnost.



" - Putuješ li ti da bi oživio svoju prošlost? - glasilo je sada Kanovo pitanje koje se moglo postaviti i ovako: - Putuješ li da bi pronašao svoju budućnost?
A Marco bi odgovorio: - 'Drugdje' je odraz u negativu. Putnik prepoznaje malo onoga što mu pripada, a otkriva mnogo onoga što nije i neće biti njegovo."

Nisam ništa znala o "Nevidljivim gradovima" Itala Calvina, koje sam ponijela na more - znala sam samo da je riječ o hvaljenom tekstu ovog talijanskog pisca. Naravno, taj podatak je bio dovoljan za stvaranje prevelikih očekivanja (koja su ovaj put ispunjena).


Kublaj-kan (1215.-1294.) je bio mongolski car, osnivač kineske dinastine Yuan i jedan od najmoćnijh careva na svijetu, kaže Wikipedija. Unuku Džingis-kana najveće je postignuće bilo osvajanje Kine, a poticao je i trgovinu, uredio poštanske postaje, kontrolirao Put svile te izgradio Beijing. Povijest pamti da je mlađahni Marko Polo (naše gore list, bez obzira što kažu povjesničari, zar ne?) krenuo u Kinu 1270.-tih te da je ondje služio sedamnaest godina, kao državni službenik. Na povratku u Europu, napisao je putopis "Milijun" i omogućio Europljanima da upoznaju Mongolsko Carstvo. Stoljećima nadahnjujući moreplovce i istraživače, Marco Polo nadahnuo je i Itala Calvina koji je po uzoru na "Milijun" napisao svoje "Nevidljive gradove".



"Nije rečeno da Kublaj-kan vjeruje svemu što mu Marco Polo kaže kad opisuje gradove koje je posjetio na svojim poslanstvima, no jasno je da tatarski vladar sluša mladog Mlečanina s više znatiželje i pozornosti no ijednog drugog glasnika i istraživača", veli Calvino na početku, opisujući trenutak u vladarevom životu koji ga goni da u rasulu svog carstva vidi nešto vrijedno i grandiozno. Ali način na koji Calvino opisuje Kanov očaj... Hm, moglo bi biti nezgodno pisati osvrt o knjizi koja je začeta iz tako jednostavne, a bajkovite ideje - rečenice su joj vrijedne divljenja, zastajanja, čitanja naglas, prepisivanja.

"U svakom novom gradu u koji stigne, putnik otkriva neku svoju prošlost za koju više i ne zna da je posjeduje: ono što više nisi, što više ne posjeduješ i što ti je strano, vreba na te na stranim i nezaposjednutim mjestima."








Iako "Nevidljivi gradovi" sadrže pedesetak elegičnih bilješki o gradovima ženskih imena koji su se našli na Polovom putu, nije riječ o putopisu, nego o meditativnom tekstu o starosti, ljepoti, o ljubavi, ... Marco Polo Kanu ne govori o novootkrivenim rudnicima tirkiza ili cijenama i ponudama kojekakvih proizvoda, kao ostali poslanici, nego mu govori "misli koje bi pale na um nekom tko sjedi na kućnom pragu i uživa u svježini večeri" i uči nas zastati na nepoznatim gradskim vratima, udahnuti svako novo mjesto na kojem se zateknemo, protrljati ružmarin među prstima, diviti se glicinijama i oleandrima kraj kućnih pragova, isprobati nove boje i okuse, bez straha, sigurni u sebe i sve ono što je našem srcu milo, znajući da je ta milota mjerilo svih stvari na svijetu.

Knjiga je ovo koju vrijedi trajno držati na noćnom ormariću ili, još bolje, u naprtnjači, na putovanjima - čitati ju na kojekakvom gradskom vidikovcu s kojeg pogled seže daleko, daleko, sve do najljepših ljudskih želja i spoznaja.


"- Ostaje jedan o kojemu nikad ne govoriš.
Marco Polo pognu glavu.
- Venecija - reče Kan.
Marco se osmjehnu. - A o čemu sam ti drugom govorio, što misliš?
Car ga je netremice promatrao. - Pa ipak, nikad te nisam čuo da izgovaraš njezino ime.
Polo će: - Kad god opisujem neki grad, kažem nešto i o Veneciji.
...
- Nakon što se jednom utvrde u riječima, prizori sjećanja brišu se - reče Polo. - Možda strahujem da ću odjednom izgubiti čitavu Veneciju ako o njoj budem govorio. Ili sam je možda, govoreći o drugim gradovima, malo pomalo već i izgubio."







Fotografije su snimljene u Grožnjanu i Motovunu, u srpnju 2023.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se