Preskoči na glavni sadržaj

O ponavljanju povijesti i kako ćemo i to preživjeti

Svakog travnja, najčešće dok muž gleda neku nogometnu utakmicu na televiziji, ja besramno uživam u petstotom gledanju Titanica Jamesa Camerona. U posljednjih mjesec dana gledala sam ga dvaput, i svaki put mi je sve teže gledati, ali od tradicije ne odustajem. Ne činim to samo zbog činjenice da je film osvojio jedanaest Oscara, niti zbog preslatkog Leonarda DiCaprija koji se u onoj tankoj košuljici smrznuo na 2 stupnja C (priznajte, i vi ste jecale gledajući njegove postere na zidu svoje sobe), nego zbog posebne tuge koju oduvijek gajim za 1500 ljudi koji su na današnji dan zadnji put pojeli svoju večeru na velebnom Titanicu, a samo nekoliko sati kasnije kazaljke njihovih satova su zauvijek zaustavljene. No, za jednog fana Titanica (još uvijek čuvam kutiju kokica iz koje sam jela dok sam u kinu gledala Titanic, a imala sam i kopiju soundtracka na kazeti), nisam imala niti jednu knjigu koja govori o tom dramatičnom događaju. Zahvaljujući impulzivnoj kupovini knjiga s Book depositoryja, to se promijenilo.


Svaki titanikolog (to je doista riječ, nisam je ja izmislila) zna da je Biblija Titanica knjiga A night to remember Waltera Lorda, popularnog američkog odvjetnika, povjesničara i autora, koji je imao samo pet godina kad je Titanic dotaknuo dno, a oduvijek se bavio temom nepotopivog giganta. O važnosti ove knjige najbolje govori podatak da se nije prestala tiskati otkad je prvi put objavljena 1955. godine, a da je ovo djelo nadahnulo i samog Jamesa Camerona kojem je, tijekom snimanja filma, Walter Lord bio i asistent. Ono što ovo djelo čini posebnim jest precizno, a čitko, postavljen timeline cijele katastrofe, kojeg je autor postavio nakon razgovora sa šezdeset i pet preživjela putnika, kao i proučavanja njihovih memoara ili izjava u medijima - uvjerljivost Waltera Lorda oduševljava i danas.


Izdanje koje sam kupila jest izdanje iz 2012. godine, izdano povodom stogodišnjice potonuća, a kojem je predgovor napisao Julian Fellowes, autor Downtown Abbeya, i sam obožavatelj RMS Titanica, pa i scenarist mini serije o njemu. Baš kao što tvrdi Julian Fellows, nitko ne zna objasniti zašto nas velike tragedije kao što je udarac nepotopivog diva o santu leda toliko zanimaju, čak i nakon proteka vremena, ali činjenica jest da je Titanic predmet interesa već više od stotinu godina, i vjerujem da će to biti i kad od njega ostane samo hrđava mrlja na morskom dnu. Ne vidim u tome ništa loše niti morbidno, dapače - svi znamo da je povijest učiteljica života, pa ju valja poznavati.

Priču o jednoj od najvećih pomorskih katastrofa u mirnodopskom razdoblju Lord je započeo Frederickom Fleetom, jednim od časnika koji su ugledali ledenjak (Fleet je cijeloga života tvrdio da bi ishod bio drugačiji da su te noći na promatračnici imali dalekozore). Ocean se nikad nije činio tako glatkim i mirnim kao te travanjske zvjezdane noći. Udarac ledenjaka, kojeg su putnici doživjeli različito (neki su imali osjećaj kao da se dogodila nezgoda u kuhinji, a nekima su komadi leda pali na pod kabine kroz otvorene prozore), nije pokvario užitak putnicima koji su putovanje smatrali početkom ostatka svog života. Štoviše, uvaženi gosti prvog razreda iskoristili su komešanje posade i počeli kartati, iako je putnička kompanija izričito branila kartanje nedjeljom. Cigare su se pušile, peciva za doručak se pekla, nitko nije niti slutio da je smrt neizbježna. Lord divno opisuje putnike Titanica, od graditelja Thomasa Andrewsa do supružnika Straus, suvlasnika legendarnog Macy's lanca trgovina, daje zaključke o pjesmi koju je bend posljednju odsvirao, otkriva koliko se muškaraca spasilo prerušivši se u žene, kao i kontroverzu oko čamca broj 1 na kojem se spasio Sir Cosmo Duff Gordon, a na kojem je bilo tek dvanaest ljudi (od toga, jedine žene u čamcu bile su Lady Duff Gordon i njena služavka), ističe svjedočanstvo prema kojem je kapetan Smith zadnji put viđen kako pliva među krhotinama broda s djetetom u naručju, i mnoge druge legende pokopane na moru. A night to remember jedna je od najboljih knjiga svog žanra, dokumentarnog romana, a Walter Lord od slagalica sjećanja preživjelih putnika složio je gotovo potpunu sliku o onome što je Titanic simbolizirao 1912. godine te kako je njegov krah utjecao na svijet.


Sudbina - mislim da je nju Walter Lord smatrao glavnim likom svog romana. Kad je Titanic krenuo na svoje jedino i posljednje putovanje, vladao je mir, ljudi su postali samodopadni, vjerovali su u svoja dostignuća i svoju tehnologiju, otvorili se za cijeli svijet, nebo je bilo granica. A onda, odjednom, te kobne noći nije bilo bitno jesi li za umiranje obučen kao gospodin, nije bilo bitno dijeliš li dvije kupaonice s cijelim trećim razredom, nije bilo bitno imaš li koga zagrliti dok brod tone ili si potpuno sam, nije bilo bitno prezivaš li se Smiljanić ili Astor - ako je sudbina tako odlučila, završit ćeš 3,800 metara ispod površine Atlantskog oceana. Svijet je zinuo u šoku.

"What troubled people especially was not just the tragedy - or even its needlessness - but the element of fate in it all. If Titanic had heeded any of the six ice messages on Sunday...if ice conditions had been normal... if the night had been rough or moonlit... if she had seen the berg 15 seconds sooner - or 15 seconds later...iIf she had hit the ice any ther way.. f her watertight bulkheads had been one deck higher... if she had carried enough boats... if the Californian had only come... Had any of those 'ifs' turned out right, every life might have been saved. But they all went agains her - a classic Greek tragedy."

Potonuće Titanica mnogi su smatrali buđenjem koje je trebalo zapadnom svijetu, krajem jedne ere, a početkom druge, teže za sve, a istinite priče koje je ispričao Walter Lord i danas nam mogu posvjedočiti o živoj povijesti koja se ponavlja kad čovjek izgubi doticaj s prirodom i onim što je u životu doista važno. Lišen patetike, ovaj roman savršeni je podsjetnik na ravnotežu kojoj bismo trebali težiti, ali i na postojanost ljudskog duha i instinkt za preživljavanje kojima dugujemo svoja jutra, i svoje zvijezdane noći.


"And, like most of us, I am not sure of the lessons we can draw from this awful story; maybe just that we cannot know what Fate has in store, that we should not forget man is never the superior of nature, or simply that ordinary men and women are capable of acts of courage and kindness that make them great in the doing. Perhaps that's it. That savage events can inspire people to greatness."

Julian Fellows

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...