Preskoči na glavni sadržaj

O ponavljanju povijesti i kako ćemo i to preživjeti

Svakog travnja, najčešće dok muž gleda neku nogometnu utakmicu na televiziji, ja besramno uživam u petstotom gledanju Titanica Jamesa Camerona. U posljednjih mjesec dana gledala sam ga dvaput, i svaki put mi je sve teže gledati, ali od tradicije ne odustajem. Ne činim to samo zbog činjenice da je film osvojio jedanaest Oscara, niti zbog preslatkog Leonarda DiCaprija koji se u onoj tankoj košuljici smrznuo na 2 stupnja C (priznajte, i vi ste jecale gledajući njegove postere na zidu svoje sobe), nego zbog posebne tuge koju oduvijek gajim za 1500 ljudi koji su na današnji dan zadnji put pojeli svoju večeru na velebnom Titanicu, a samo nekoliko sati kasnije kazaljke njihovih satova su zauvijek zaustavljene. No, za jednog fana Titanica (još uvijek čuvam kutiju kokica iz koje sam jela dok sam u kinu gledala Titanic, a imala sam i kopiju soundtracka na kazeti), nisam imala niti jednu knjigu koja govori o tom dramatičnom događaju. Zahvaljujući impulzivnoj kupovini knjiga s Book depositoryja, to se promijenilo.


Svaki titanikolog (to je doista riječ, nisam je ja izmislila) zna da je Biblija Titanica knjiga A night to remember Waltera Lorda, popularnog američkog odvjetnika, povjesničara i autora, koji je imao samo pet godina kad je Titanic dotaknuo dno, a oduvijek se bavio temom nepotopivog giganta. O važnosti ove knjige najbolje govori podatak da se nije prestala tiskati otkad je prvi put objavljena 1955. godine, a da je ovo djelo nadahnulo i samog Jamesa Camerona kojem je, tijekom snimanja filma, Walter Lord bio i asistent. Ono što ovo djelo čini posebnim jest precizno, a čitko, postavljen timeline cijele katastrofe, kojeg je autor postavio nakon razgovora sa šezdeset i pet preživjela putnika, kao i proučavanja njihovih memoara ili izjava u medijima - uvjerljivost Waltera Lorda oduševljava i danas.


Izdanje koje sam kupila jest izdanje iz 2012. godine, izdano povodom stogodišnjice potonuća, a kojem je predgovor napisao Julian Fellowes, autor Downtown Abbeya, i sam obožavatelj RMS Titanica, pa i scenarist mini serije o njemu. Baš kao što tvrdi Julian Fellows, nitko ne zna objasniti zašto nas velike tragedije kao što je udarac nepotopivog diva o santu leda toliko zanimaju, čak i nakon proteka vremena, ali činjenica jest da je Titanic predmet interesa već više od stotinu godina, i vjerujem da će to biti i kad od njega ostane samo hrđava mrlja na morskom dnu. Ne vidim u tome ništa loše niti morbidno, dapače - svi znamo da je povijest učiteljica života, pa ju valja poznavati.

Priču o jednoj od najvećih pomorskih katastrofa u mirnodopskom razdoblju Lord je započeo Frederickom Fleetom, jednim od časnika koji su ugledali ledenjak (Fleet je cijeloga života tvrdio da bi ishod bio drugačiji da su te noći na promatračnici imali dalekozore). Ocean se nikad nije činio tako glatkim i mirnim kao te travanjske zvjezdane noći. Udarac ledenjaka, kojeg su putnici doživjeli različito (neki su imali osjećaj kao da se dogodila nezgoda u kuhinji, a nekima su komadi leda pali na pod kabine kroz otvorene prozore), nije pokvario užitak putnicima koji su putovanje smatrali početkom ostatka svog života. Štoviše, uvaženi gosti prvog razreda iskoristili su komešanje posade i počeli kartati, iako je putnička kompanija izričito branila kartanje nedjeljom. Cigare su se pušile, peciva za doručak se pekla, nitko nije niti slutio da je smrt neizbježna. Lord divno opisuje putnike Titanica, od graditelja Thomasa Andrewsa do supružnika Straus, suvlasnika legendarnog Macy's lanca trgovina, daje zaključke o pjesmi koju je bend posljednju odsvirao, otkriva koliko se muškaraca spasilo prerušivši se u žene, kao i kontroverzu oko čamca broj 1 na kojem se spasio Sir Cosmo Duff Gordon, a na kojem je bilo tek dvanaest ljudi (od toga, jedine žene u čamcu bile su Lady Duff Gordon i njena služavka), ističe svjedočanstvo prema kojem je kapetan Smith zadnji put viđen kako pliva među krhotinama broda s djetetom u naručju, i mnoge druge legende pokopane na moru. A night to remember jedna je od najboljih knjiga svog žanra, dokumentarnog romana, a Walter Lord od slagalica sjećanja preživjelih putnika složio je gotovo potpunu sliku o onome što je Titanic simbolizirao 1912. godine te kako je njegov krah utjecao na svijet.


Sudbina - mislim da je nju Walter Lord smatrao glavnim likom svog romana. Kad je Titanic krenuo na svoje jedino i posljednje putovanje, vladao je mir, ljudi su postali samodopadni, vjerovali su u svoja dostignuća i svoju tehnologiju, otvorili se za cijeli svijet, nebo je bilo granica. A onda, odjednom, te kobne noći nije bilo bitno jesi li za umiranje obučen kao gospodin, nije bilo bitno dijeliš li dvije kupaonice s cijelim trećim razredom, nije bilo bitno imaš li koga zagrliti dok brod tone ili si potpuno sam, nije bilo bitno prezivaš li se Smiljanić ili Astor - ako je sudbina tako odlučila, završit ćeš 3,800 metara ispod površine Atlantskog oceana. Svijet je zinuo u šoku.

"What troubled people especially was not just the tragedy - or even its needlessness - but the element of fate in it all. If Titanic had heeded any of the six ice messages on Sunday...if ice conditions had been normal... if the night had been rough or moonlit... if she had seen the berg 15 seconds sooner - or 15 seconds later...iIf she had hit the ice any ther way.. f her watertight bulkheads had been one deck higher... if she had carried enough boats... if the Californian had only come... Had any of those 'ifs' turned out right, every life might have been saved. But they all went agains her - a classic Greek tragedy."

Potonuće Titanica mnogi su smatrali buđenjem koje je trebalo zapadnom svijetu, krajem jedne ere, a početkom druge, teže za sve, a istinite priče koje je ispričao Walter Lord i danas nam mogu posvjedočiti o živoj povijesti koja se ponavlja kad čovjek izgubi doticaj s prirodom i onim što je u životu doista važno. Lišen patetike, ovaj roman savršeni je podsjetnik na ravnotežu kojoj bismo trebali težiti, ali i na postojanost ljudskog duha i instinkt za preživljavanje kojima dugujemo svoja jutra, i svoje zvijezdane noći.


"And, like most of us, I am not sure of the lessons we can draw from this awful story; maybe just that we cannot know what Fate has in store, that we should not forget man is never the superior of nature, or simply that ordinary men and women are capable of acts of courage and kindness that make them great in the doing. Perhaps that's it. That savage events can inspire people to greatness."

Julian Fellows

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...