Ljudi vole lovačke priče. Ni sama ne znam zašto, al' baš vole! Nakon što sam zaradila diplomu pravnog fakulteta i nakon što sam godinu dana vrlo aktivno tražila posao, jer s pravničkim znanjem imaš taj "širok dijapazon" poslova na raspolaganju, dobila sam stručno osposobljavanje u Kopačkom ritu, močvari koju sam, prije razgovora za posao, posjetila jednom u svom životu. Moj posao nije imao veze s pravom, ali i dan danas pamtim ga kao jedno od najljepših iskustava u životu - sretan je onaj tko ima priliku raditi u prirodi, otkriti njene tajne.
Moj posao sastojao se od kuhanja kave, prodaje ulaznica za park, i vođenja turističkih tura po parku. Na ulazu u park pričala sam posjetiteljima o pustari čija replika se nalazi na samom početku prijemnog centra, a u kojoj se mljela pšenica na old fashioned način - konjskom snagom, pokušavala sam glumiti samouvjerenost dok sam na vožnji turističkim brodom pripovjedala o babuškama, čudnim kineskim ribama koje se mogu mrijestiti s drugim vrstama riba, ali ništa turiste nije zanimalo kao Tikveš - mjesto u kojem se lovac Tito gostio sa svojim celebrity prijateljima. Svi su s najvećim uzbuđenjem slušali o Titu koji bi se, kako legenda kaže, pojavio na balkončiću dvorca u Tikvešu ispred kojeg bi mu se servirala divljač koju bi on, sav bitan, ulovio. Publika bi se raspametila kad bih pričala da je stazicu od ciglica koje vode od dvorca do ljetnikovca dala postaviti Jovanka, kako bi lakše u štiklicama hodila tikveškom šumom, i da je najvećeg jelena odstrijelio 1980. Stane Dolanc, slovenski komunistički političar, čiji je rekordni kapitalni ulov nadmašen tek prije dvije godine - a ja sam na kraju prezentacije uvijek bila sva nesretna jer nemam još lovačkih priča za ispričati.
Moj posao sastojao se od kuhanja kave, prodaje ulaznica za park, i vođenja turističkih tura po parku. Na ulazu u park pričala sam posjetiteljima o pustari čija replika se nalazi na samom početku prijemnog centra, a u kojoj se mljela pšenica na old fashioned način - konjskom snagom, pokušavala sam glumiti samouvjerenost dok sam na vožnji turističkim brodom pripovjedala o babuškama, čudnim kineskim ribama koje se mogu mrijestiti s drugim vrstama riba, ali ništa turiste nije zanimalo kao Tikveš - mjesto u kojem se lovac Tito gostio sa svojim celebrity prijateljima. Svi su s najvećim uzbuđenjem slušali o Titu koji bi se, kako legenda kaže, pojavio na balkončiću dvorca u Tikvešu ispred kojeg bi mu se servirala divljač koju bi on, sav bitan, ulovio. Publika bi se raspametila kad bih pričala da je stazicu od ciglica koje vode od dvorca do ljetnikovca dala postaviti Jovanka, kako bi lakše u štiklicama hodila tikveškom šumom, i da je najvećeg jelena odstrijelio 1980. Stane Dolanc, slovenski komunistički političar, čiji je rekordni kapitalni ulov nadmašen tek prije dvije godine - a ja sam na kraju prezentacije uvijek bila sva nesretna jer nemam još lovačkih priča za ispričati.
Ipak, kad su na Book clubu predložili čitanje Turgenjeva i njegovih Lovčevih zapisa, uvrnula sam nosom. Volim reći da mrzim čitati Ruse, a zapravo ih nikad nisam čitala, ako izuzmemo školsku lektiru - tu sam popriličan knjiški snob i lijenčina. Ali, kolegijalnosti radi, uzela sam Lovčeve zapise u hvaljenom Crnkovićevom prijevodu u ruke i uronila. Prva pripovijetka navodila je razlike između seljaka u orelskoj guberniji i kaluškog soja, i pitala sam se o čemu on baljezga, no, korak po korak, pronašla sam se u šumi njegovih riječi koje su me podsjetile na dolazak na posao u Ritu, kad bi se mrak nad ravnicom borio s jesenskom maglom, kad bi se sjenke jelenjih rogova nazirale na šumskoj čistini, na onaj osjećaj koji te spopadne kad zađeš dublje u šumu, u hlad - kao da si blagoslovljen nečime rijetkim, nečim dragocjenim. Zapisi jednog lovca možda ne uživaju slavu kakva je zadesila druge ruske klasike, ali jedno se mora priznati gospodinu Turgenjevu, koji je, inače, bio plemićkog roda - njegov lirski izračaj, suptilna borba za pravdu i ljubav prema prirodi kroz koju možemo tumačiti i ljudske karakteristike i odnose otvorili su jedna nova vrata - vrata čitavog ruskog, pa i hrvatskog, realizma.
Turgenjev je pisao o zaostaloj Rusiji 1850.-tih godina, u doba kad je svijet uživao plodove industrijske revolucije, i kao da je hotimice, nenametljivo, samo s trunčicom ljudske empatije, pišući o onome što ga inspirira, progovorio o kmetovima Rusije koji nisu bili gladni promjena, koji nisu čekali svog vođu, niti vjerovali da je njihovo ropstvo na izdisaju, i svijetu ostavio blago koje će inspirirati neke od najvećih svjetskih klasika. Opisi užeglog ljetnog dana, opisi vatre, odjeće seljaka i šumskog izvora nadahnuli su i Dostojevskog i Tolstoja, te upoznali svijet sa seljakom kao protagonistom književnog djela. Pa i naš Gjalski i Kozarac ugledali su se na Ivana Sergejeviča kojem povjesničari pripisuju i oslobađanje kmetova 1861. godine, i bez njegovo utjecaja teško je zamisliti odrastanje lišeno predivnih Kozarčevih rečenica koje u srce diraju svakog Slavonca: "Zato kad god prođem tom drevnom hrastovom šumom, svaki put mi oživi tisuć čuvstva i misli, što li se je svašta dogodilo u njoj za tih dvjesta godina!... U njenoj sjeni očekivao dragi svoju dragu, u njenom sutonu vrebao ubojica svoju žrtvu, u njenom šikarju vodili se tajni dogovori, u njenom duplju skrivala se ubojita puška i kradeno blago... Nema stabla, koje ne bi znalo jednu tajnu na vidjelo iznijeti; nema ljudske strasti, koja se u tom sumračju nije iskalila... Kad god prođem tom šumom, i na moju dušu pada onaj čarobni i tajni mir, koji ipak govori u sto jezika i priča mi tisuć strahota i ljepota, da srce prestaje u mene kucati, a u duši osjećam, da sam za korak bliži onomu velikomu biću, komu uzalud ljudski duh čezne u trag ući..." Gospodine Turgenjev, hvala lijepa.
Lovčevi zapisi nisu knjiga koja se čita nabrzaka, nego knjiga koju ću još neko vrijeme zadržati na polici jer joj se valja vraćati u svakom godišnjem dobu života, spremiti je u naramak kad god se zaželimo hrastovog hlada, žuborenja potoka, cvrkuta ptica, kad god se poželimo odmaknuti od svijeta i svjetovnih lovačkih priča, koliko god one, naizgled, zanimljive bile.
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)