Preskoči na glavni sadržaj

Pričaš lovačke priče

Ljudi vole lovačke priče. Ni sama ne znam zašto, al' baš vole! Nakon što sam zaradila diplomu pravnog fakulteta i nakon što sam godinu dana vrlo aktivno tražila posao, jer s pravničkim znanjem imaš taj "širok dijapazon" poslova na raspolaganju, dobila sam stručno osposobljavanje u Kopačkom ritu, močvari koju sam, prije razgovora za posao, posjetila jednom u svom životu. Moj posao nije imao veze s pravom, ali i dan danas pamtim ga kao jedno od najljepših iskustava u životu - sretan je onaj tko ima priliku raditi u prirodi, otkriti njene tajne.

Moj posao sastojao se od kuhanja kave, prodaje ulaznica za park, i vođenja turističkih tura po parku. Na ulazu u park pričala sam posjetiteljima o pustari čija replika se nalazi na samom početku prijemnog centra, a u kojoj se mljela pšenica na old fashioned način - konjskom snagom, pokušavala sam glumiti samouvjerenost dok sam na vožnji turističkim brodom pripovjedala o babuškama, čudnim kineskim ribama koje se mogu mrijestiti s drugim vrstama riba, ali ništa turiste nije zanimalo kao Tikveš - mjesto u kojem se lovac Tito gostio sa svojim celebrity prijateljima. Svi su s najvećim uzbuđenjem slušali o Titu koji bi se, kako legenda kaže, pojavio na balkončiću dvorca u Tikvešu ispred kojeg bi mu se servirala divljač koju bi on, sav bitan, ulovio. Publika bi se raspametila kad bih pričala da je stazicu od ciglica koje vode od dvorca do ljetnikovca dala postaviti Jovanka, kako bi lakše u štiklicama hodila tikveškom šumom, i da je najvećeg jelena odstrijelio 1980. Stane Dolanc, slovenski komunistički političar, čiji je rekordni kapitalni ulov nadmašen tek prije dvije godine - a ja sam na kraju prezentacije uvijek bila sva nesretna jer nemam još lovačkih priča za ispričati.




Ipak, kad su na Book clubu predložili čitanje Turgenjeva i njegovih Lovčevih zapisa, uvrnula sam nosom. Volim reći da mrzim čitati Ruse, a zapravo ih nikad nisam čitala, ako izuzmemo školsku lektiru - tu sam popriličan knjiški snob i lijenčina. Ali, kolegijalnosti radi, uzela sam Lovčeve zapise u hvaljenom Crnkovićevom prijevodu u ruke i uronila. Prva pripovijetka navodila je razlike između seljaka u orelskoj guberniji i kaluškog soja, i pitala sam se o čemu on baljezga, no, korak po korak, pronašla sam se u šumi njegovih riječi koje su me podsjetile na dolazak na posao u Ritu, kad bi se mrak nad ravnicom borio s jesenskom maglom, kad bi se sjenke jelenjih rogova nazirale na šumskoj čistini, na onaj osjećaj koji te spopadne kad zađeš dublje u šumu, u hlad - kao da si blagoslovljen nečime rijetkim, nečim dragocjenim. Zapisi jednog lovca možda ne uživaju slavu kakva je zadesila druge ruske klasike, ali jedno se mora priznati gospodinu Turgenjevu, koji je, inače, bio plemićkog roda - njegov lirski izračaj, suptilna borba za pravdu i ljubav prema prirodi kroz koju možemo tumačiti i ljudske karakteristike i odnose otvorili su jedna nova vrata - vrata čitavog ruskog, pa i hrvatskog, realizma.



Turgenjev je pisao o zaostaloj Rusiji 1850.-tih godina, u doba kad je svijet uživao plodove industrijske revolucije, i kao da je hotimice, nenametljivo, samo s trunčicom ljudske empatije, pišući o onome što ga inspirira, progovorio o kmetovima Rusije koji nisu bili gladni promjena, koji nisu čekali svog vođu, niti vjerovali da je njihovo ropstvo na izdisaju, i svijetu ostavio blago koje će inspirirati neke od najvećih svjetskih klasika. Opisi užeglog ljetnog dana, opisi vatre, odjeće seljaka i šumskog izvora nadahnuli su i Dostojevskog i Tolstoja, te upoznali svijet sa seljakom kao protagonistom književnog djela. Pa i naš Gjalski i Kozarac ugledali su se na Ivana Sergejeviča kojem povjesničari pripisuju i oslobađanje kmetova 1861. godine, i bez njegovo utjecaja teško je zamisliti odrastanje lišeno predivnih Kozarčevih rečenica koje u srce diraju svakog Slavonca: "Zato kad god prođem tom drevnom hrastovom šumom, svaki put mi oživi tisuć čuvstva i misli, što li se je svašta dogodilo u njoj za tih dvjesta godina!... U njenoj sjeni očekivao dragi svoju dragu, u njenom sutonu vrebao ubojica svoju žrtvu, u njenom šikarju vodili se tajni dogovori, u njenom duplju skrivala se ubojita puška i kradeno blago... Nema stabla, koje ne bi znalo jednu tajnu na vidjelo iznijeti; nema ljudske strasti, koja se u tom sumračju nije iskalila... Kad god prođem tom šumom, i na moju dušu pada onaj čarobni i tajni mir, koji ipak govori u sto jezika i priča mi tisuć strahota i ljepota, da srce prestaje u mene kucati, a u duši osjećam, da sam za korak bliži onomu velikomu biću, komu uzalud ljudski duh čezne u trag ući..." Gospodine Turgenjev, hvala lijepa.

Lovčevi zapisi nisu knjiga koja se čita nabrzaka, nego knjiga koju ću još neko vrijeme zadržati na polici jer joj se valja vraćati u svakom godišnjem dobu života, spremiti je u naramak kad god se zaželimo hrastovog hlada, žuborenja potoka, cvrkuta ptica, kad god se poželimo odmaknuti od svijeta i svjetovnih lovačkih priča, koliko god one, naizgled, zanimljive bile.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...