U četvrtom razredu osnovne škole jedan se moj razredni kolega pozdravio sa svima i rekao da s obitelji seli u Australiju. Moje znanje o Australiji tada se svodilo na video grupe Man at Work koji nisam razumjela i klokane - a nije ni danas puno šire. Naš kolega Mario vratio se u posjet tek kad smo svi debelo bili u studentskim jadima, a meni je, kao malom djetetu, bilo teško pojmiti udaljenost, ili idilične prilike, koji bi te od rodne grude držali cijelo desetljeće.
Zato, neuku, jako me razveselila prelijepa naslovnica Znanja koja je krajem svibnja zavladala društvenim mrežama. Debitantski roman australske književnice Holly Ringland ukrašen je divljim cvijećem, kojim se Australija ponosi (u međuvremenu sam naučila ponešto iz par epizoda McLeodovih kćeri, priznajem), i jezikom cvijeća govori o tajnama, pa sam se iskreno obradovala otkrivanju jednog novog svijeta i upoznavanju likova u zemlji "Down under" u kojoj bujaju sve te zanimljive biljne i životinjske vrste. Spontano sam knjigu uzela u ruke, samo da joj pomilujem korice, i nisam je mogla spustiti.
Priču o divljem australskom cvijeću, koje je naslikano na početku svakog poglavlja i kojem su naznačeni opis i značenje, koje miriši na vaniliju ili kojem je korijen jestiv, priča devetogodišnja Alice Hart. Bila bi to prekrasna priča o odrastanju, jer ambijent ispunjen mirisima valova i šećerne trske čini se idiličnim, da u korijenu Aliceine priče nije njen nasilni otac kojeg je silom željela pretvoriti u novo biće, biće zbog kojeg bi njena majka bila nasmijana i pričljiva u svojim cvjetnim gredicama, ali i izvan njih. Preko noći je nestao Alicein stari život, a novi je započeo s očevom majkom, bakom za koju nije znala, na imanju koje je utočište za neobične žene. Uz leptire koji lepršaju nad divljim pamukom i pčele koje zuje kraj stabala eukaliptusa, Alicein život opet je dobio smisao – ali njena su pitanja ostala neodgovorena. Kako su se njeni roditelji upoznali, tko je njen djed, koja je povijest farme Thornfield, čija imena su izrezana sa stabla kraj rijeke – Aliceina baka June nije govorila, a teret prošlosti bivao je sve teži. Svijet posut modričastim prahom nadolazećeg sutona i zrak koji miriše na plimu nisu bili dovoljni da ukrote Alice koja čezne za ljubavlju, da ju vežu za zemlju o kojoj ništa nije znala, stoga ona odlučuje uzeti svoj život u svoje ruke – zaboravljajući da „Prošlost izbacuje svoje izdanke na čudne načine. Ako im se ne posvetiš, takve priče počnu se ponašati kao korov.“
Knjiga Izgubljeno cvijeće Alice Hart ponukala me da danima promatram i fotografiram cvijeće, da mu se približim kako nikada ranije nisam, da proniknem u njegovo skriveno značenje, da uvidim njegovu ljepotu, da progovorim njegovim jezikom, baš poput Alice i žena na Thornfieldu. Jer, toliko je cvjetova oko nas, i iako su sazdani od jednakih dijelova, svaki od njih je poseban, svaki ima svoju priču, svoj miris, svoju boju, svoju simboliku, ili značenje koje mu sami pridodajemo. Promatrajući cvijeće u vrtu moje majke, gredicama moje svekrve, kalićima mojih prijateljica, shvatila sam – umjesto da sam svo ovo vrijeme promatrala igru prirode, trebala sam gledati ljude oko sebe. Ne spuštati glavu kad bi nam se pogledi sreli, zanemariti svoje probleme i zaista vidjeti i čuti čovjeka ispred sebe. Jer, kao što svaki cvijetak, pa i onaj na Thornfieldu, treba zrak i vodu, tako i svaki čovjek treba vrijeme, pažnju i ljubav – da bi se otvorio, da bi progovorio, da bi rastao, da bi volio.
Naučila sam i nešto novo o Australiji. Australija jest miljama daleko, ali ne razlikuje se od Hrvatske, ili bilo koje zemlje na svijetu. I ondje, jedna od tri žene preživjela je fizičko ili seksualno nasilje od strane svojih bližnjih, i prosječno jednu ženu tjedno ubije njen trenutni partner. Nešto je trulo u našem svijetu. Nešto je trulo čak i na predivnoj farmi cvijeća na kojoj jezikom cvijeća svoju priču nastoje ispričati Alice, Candy, Ruth, Twig i June, ali nemojmo se zavaravati da je ovo ženska knjiga, ženski problem. Ovo je knjiga za žene, a još više za muškarce - za svaku osobu u našem društvu koja se ne boji samoj sebi priznati da je nešto u njoj slomljeno, i zatražiti pomoć. Živimo u svijetu cyberbullyinga, vršnjačkog nasilja, mom shaminga, nasilja prema slabijima, mržnje prema različitima – nikada nije bilo lakše biti nasilan i svoje fustracije ispoljavati na drugim živim bićima. Javno osuđujemo nasilje, propovjedamo o toleranciji, i grozimo se povratka u srednji vijek, koji bar, ruku na srce, nije bio tako licemjeran, ali privatno? Privatno šutimo, okrećemo glavu, svakome po zasluzi, to nas se ne tiče, to nije naš problem, neka institucije rade svoj posao.
Nasilje koje se prešućuje i koje se taji nasilje je kojem se daje moć, i trebali bismo to imati na umu sljedeći put kad uputimo, opravdamo ili izignoriramo nasilni komentar, pogled ili pokret ruke. Možda vam se tema čini izlizanom, i možda je glupo nadati se promjenama, ali nikad ne treba prestati pričati o ovoj temi. Ono o čemu Holly Ringland na iznimno nježan i pitak, ali potresan, dirljiv i bolan način progovara u Izgubljenom cvijeću Alice Hart upravo je nasilje koje se poput korova nastanilo u našim obiteljima i našim odnosima, iz kojeg se teško iščupati, a ono što ovaj roman čini velikim blagom je upravo autohtono australsko cvijeće koje poprilično glasno šapće da bismo jedni s drugima trebali postupati kao s delikatnim cvijećem. Spoznaje koje je ponijela iz svojih odnosa s nasilnicima autorica je pretočila u magičnu bajku koja je bolnija od stvarnosti, između redaka nam poručujući da svijetu treba samo zrnce obzira, empatije kojom bismo mogli liječiti slomljeno u sebi, i slomljeno u onima koje volimo – i zato ću brižno čuvati lijepo ukoričeni podsjetnik Holly Ringland na svojoj polici s knjigama, s prešanim cvijetom između stranica, dakako, sve do trenutka kad ju moja kći, i još važnije – moj sin, budu mogli pročitati.
Nasilje koje se prešućuje i koje se taji nasilje je kojem se daje moć, i trebali bismo to imati na umu sljedeći put kad uputimo, opravdamo ili izignoriramo nasilni komentar, pogled ili pokret ruke. Možda vam se tema čini izlizanom, i možda je glupo nadati se promjenama, ali nikad ne treba prestati pričati o ovoj temi. Ono o čemu Holly Ringland na iznimno nježan i pitak, ali potresan, dirljiv i bolan način progovara u Izgubljenom cvijeću Alice Hart upravo je nasilje koje se poput korova nastanilo u našim obiteljima i našim odnosima, iz kojeg se teško iščupati, a ono što ovaj roman čini velikim blagom je upravo autohtono australsko cvijeće koje poprilično glasno šapće da bismo jedni s drugima trebali postupati kao s delikatnim cvijećem. Spoznaje koje je ponijela iz svojih odnosa s nasilnicima autorica je pretočila u magičnu bajku koja je bolnija od stvarnosti, između redaka nam poručujući da svijetu treba samo zrnce obzira, empatije kojom bismo mogli liječiti slomljeno u sebi, i slomljeno u onima koje volimo – i zato ću brižno čuvati lijepo ukoričeni podsjetnik Holly Ringland na svojoj polici s knjigama, s prešanim cvijetom između stranica, dakako, sve do trenutka kad ju moja kći, i još važnije – moj sin, budu mogli pročitati.
Prethodno objavljeno na portalu Ziher.hr
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)