Preskoči na glavni sadržaj

Ero dietro di te

"Ero dietro di te: znaš li što to znači u prijevodu? To znači Bila sam iza tebe. Zapravo je tijekom cijele večere sjedila za stolom iza nas i stalno me gledala bez moga znanja. Zanimljivo, upravo sam shvatio da je ta rečenica, ako se malo bolje zamislimo, posve simoblična. Mogla bi također značiti: "Sve to vrijeme, svih tih godina, bila sam tik iza tebe, blizu, a ti me nisi vidio. To između nas bilo je tako očito, ali svaki put smo se mimoišli."

Ima dana kad svog muža vidim drugim očima. Obično se to događa nakon što nas djeca kaotično probude iz sna, dok se pokušavamo organizirati, tko mora piškiti, tko mora sisati. Zaobilazimo se na pragovima soba našeg stana, pogledi nam se niti ne sretnu, a ja znam - opet sam se zaljubila u njega. Pa pogledaj ga! On je moja stijena, on je moja tišina, on je moj mir. U trenu mi se u mislima stvore naše prve SMS poruke sklepane na Siemensu C35 i na Nokiji 3310, i odmah mi je na usnama okus žvakaćih guma kojima je nespretno pokušao prekriti okus juice votke (omiljeno piće našičke mladeži 2001. godine), koju je popio netom prije našeg prvog poljupca. Shvaća da blesavo buljim u njega i pita: "Šta ti je?", a ja mu ne mogu riječima opisati leptiriće koje osjećam, ne mogu mu objasniti da sam se, ničime izazvana, opet zatelebala u njega, po stoti put, nakon osamnaest zajedničkih godina.


Možda sam zadnjih mjesec dana malo zaglavila s hrvatskim egzistencijalistima, s romanima u trapericama, s publicistikom o roditeljstvu, pa sam iz očaja posegnula za random knjigom nekog Francuza za kojeg nikad ranije nisam ni čula, ali Nicolas Fargues nije me razočarao. Na koricama je stajalo: "Sjajan roman o ljubavi i ljubomori na prvom mjestu francuskih ljestvica najprodavanijih naslova!", a ja sam tražila mušku perspektivu, tražila sam roman o odnosu muškarca i žene, o strasti, o ljubavi - i dobila sam, sve navedeno.

Gospodin Fargues studirao je književnost na Sorbonni, ali za uspjeh ovog romana nije zaslužna njegova diploma, usudila bih se reći, nego njegova urođena izravnost, putenost, teatralnost. Bila sam iza tebe zapravo je dijalog s jednim govornikom u kojem pripovjedač prepričava svoj bračni krah te susret s nepoznatom Talijankom koji mu je promijenio život.

".. jer, vidiš, čekao sam tridesetu da bih opet naučio plakati. Plačem gledajući svjetla Romanzea podno kuće, čemprese, noć, i mislim kako je glupo što se ne mogu sporazumjeti s voljenom ženom dok gledam krajolik stvoren za ljubav."


Tridesetogodišnji oženjeni, prevareni, Francuz podsjetio me na posljedice onog što zovemo - uzeti jedno drugo zdravo za gotovo. Podsjetio me i da muškarci i žene i nisu toliko različiti, da muškarci nisu stvoreni da bi podilazili ženi, da i oni imaju suze, da imaju želje i snove o svojoj ženi, da i oni mogu svisnuti, zaista svisnuti, da se sami ne mogu boriti ni za što, a posebno ne za zajedničku budućnost u paru. Prije svega, ova mi je narančasta knjižica pružila jedan zanimljiv uvid u muško-ženski odnos - perspektivu muškarca koji očajnički želi ugoditi ženi, u tolikoj mjeri da dio sebe vječito zatomljuje, zbog čega ona, pak, čezne upravo za tim komadićem njega kojeg ne može dobiti na dlanu. Pitam se, ugađa li i moj muž meni odveć? Čini li mi se zbog toga da još uvijek ima stvari koje o njemu ne znam, dok sam ja jedna dosadna otvorena knjiga, i zašto ja u tome uživam? Zaljubljujem li se u njega uvijek ponovno upravo zbog misterije koju on utjelovljuje? Je li to taktika, ili jedno od nas uvijek kolo vodi, odnosno, misli da vodi?

"Ludo: napokon sam svoj, ali više se ne prepoznajem. "Ja", je netko drugi."


Jedno je sigurno - bez obzira na ulogu koju igramo u ljubavnoj vezi, svi mi želimo pripadati, a još više želimo da netko pripada nama, to je ukorijenjeno u našim dubinama, prije nego li su nam uloge dodjeljene, a Fargues piše o toj ljudskoj potrebi tako autentično, iskreno, seksi, nimalo francuski. Čitajući ga, bila sam zahvalna jer u svog muža nikada ne moram sumnjati, jer imamo život u kojem nema mjesta za paranoične napade, pretrese i provjere poruka i e-mailova (a možda bismo mogli to iscenirati, dramatike radi?). Možda smo nekad davno i bili pretjerano ljubomorni na svakog tko provede minutu s onim drugim, ali smiješno bi bilo da u ovih osamnaest godina nismo sazreli, da nismo ostarjeli i prestali shvaćati život tako ozbiljno. 

Gledam ga dok drijema na kauču, pardon, gleda utakmicu. "Šta je sad?", pita me. "Nemoj pisati o meni!" Ma, ne pišem o tebi, pišem o jednom žgoljavom dječaku s okusom juice votke na usnama, onom, onom u kojeg sam se zaljubila prije nego li sam shvaćala što ljubav uopće jest. Hvala Bogu, on se u te stvari uvijek bolje razumio - uvijek me volio baš onako kako treba voljeti, uvijek sam mu bila blizu, i uvijek me vidio.

"Sjećam se da sam negdje pročitao, ne znam više gdje: "Sreća je kada je svjetlost dobra i kada nismo nužno svjesni da nam je lijepo." To je to, izgubljeno vrijeme, vrijeme općenito, nemoguća jednadžba vremena koje prolazi i koje bismo htjeli zaustaviti. Uvjeren sam da ljudi sigurno zbog toga žele živjeti u paru: da bi produljili što više te trenutke sreće, a da ih ne moraju neprestano tražiti u svojoj prošlosti, da bi pokušali malo zalediti doživljaj sa ženom koja nas je jednoga dana nagnala da sanjamo, unatoč vremenu koje nas otrežnjava. Jer sreća je žena, zar ne? Ne slažeš li se?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta