Preskoči na glavni sadržaj

Kako partijati u tridesetima

Neki dan sam navršila 32 (riječima: trideset i dvije) godine, i baš taj dan sam shvatila da na čelu imam bore i da sličim na B'Elannnu Torres iz Star Treka. Ali, barem mi se vrat još dobro drži. Aha, in your face, Nora Ephron. Nisam mislila da će me starenje ikada zabrinuti, ta u mnogočemu sam jedva čekala da zađem u zrelije godine, ali ove godine sam baš baba - shvatila sam da godine jesu samo broj, jer se ja osjećam kao da mi je 132. Nicanje zubića (dva su pala) i besane noći uz mog dragog Jurja (da nije tako sladak...) svakodnevno od mene čine turobnog i živčanog Murtaugha - I'm too old for this shit. Pa ti imaj prvo karijeru, a onda djecu, eto ti na.


Kad imaš tridesetinešto godina (to se tako govori kad uđeš u tridesete), onda se neprestano dvoumiš trebaš li rođendan provesti zaključan u kupaonici dok je muž s djecom ili ga trebaš provesti s obitelji (s kojom si već svake minute svog života) i sve teže pronalaziš entuzijazam za slavlje. Da, teže, ali za rođendan ga ja uvijek pronađem - volim rođendane, ne mogu si pomoći. Treba slaviti, treba napraviti tortu, napuhati balone, treba upaliti glazbu, treba, jer život je kratak, i slavi, slavi svaki dan!

Evo kako sam ove godine ja proslavila.

Spremam police/Praznim ladice/Bacam stare stvari
Osim o slavlju i entuzijazmu, povodom rođendana uvijek promišljam o zdravlju i tome što mogu učiniti za sebe - da dugo poživim i dobro mi bude na Zemlji. Ove godine sam tako odlučila pobacati svu kozmetiku kojoj je istekao rok trajanja (teška srca rastala sam se od rumenila kojeg sam dobila za rođendan - prije dvije godine!!), zato sada posjedujem nekoliko hidratantnih krema, koje sve redom znaju je li dan, noć i koje sam godište (ljudi su me ovog rođendana obasipali njima, valjda je i više nego očito da mi je potrebna kozmetička pomoć da bih izgledala svježe), i maskaru, maskaru posjedujem, i ruž kojeg sam si kupila nedavno za 19 kn (kvaliteta, baby!), a koji gotovo da je identičan prirodnoj nijansi mojih usana. Žali, Bože, šminkanja, znam. Počastila sam se i novom frizurom, ali i novim sredstvom za čišćenje - Thievesom Youg Livinga koji je njihova najpoznatija mješavina (ulja eukaliptusa, limuna, klinčića, cimeta i ružmarina). Ukratko, to je koncentrat koji se koristi s vodom za čišćenje svih površina u domu, a potpuno je prirodan i siguran i za djecu, a miriše na Božić. Ako sve brišete s baby vlažnim maramicama, ili ne znate s čime biste čistili pod po kojem djeca pužu ili wc školjku koju koriste - nabavite Thieves. Ne, ja ga ne prodajem, ali postoje mnoge grupe na Facebooku putem kojih ga možete kupiti.

Dodaj malo boje u ovaj sivi dan
Kažu da se mama treba posvetiti sebi, samo nitko ne kaže kako da to učiniš, a da pritom ne usosiš pola rodbine, ni krive, ni dužne. Nimalo empatično, niti altruistično, uoči rođendana, na Dan žena počastila sam se s dva sata u frizeraju, tj. počastila me moja majka, aka baka servis. Hej! Dva sata! Svaka mama malog sisavca zna koliko je truda, planiranja i logistike potrebno za dva sata ondulacije kod frizera, ali što se mora, nije teško. Kažem uvijek da žena, kad je dosadna samoj sebi, mora promjeniti ili muža, ili frizuru. Ovog puta, iščekivala sam dogovoreni datum kod frizera kao ozebao sunce i s radošću se gledala čupavu u ogledalu - jer znala sam da će kaosu na glavi doći kraj. Zbogom, periko na jastuku, zbogom otpalim vlasima koje se poljepe po nogama, da ne kažem - po guzi, tijekom tuširanja! Kupila sam Fitoval šampon, obojala i skratila kosu - stara frizura, ali nova ja - dušu sam odmorila, šteta što to ne mogu reći za tijelo.



A ja sam sunčanom stranom gradom hodao 
Ako me život s Frankom nečemu poučio to je da, kad su djeca najgora, nemoguća, neposlušna i kad misliš da ćeš sići s pameti, treba sve ostaviti i izvesti ih u šetnju. Zanemari vremenske prilike, ne brini o tome jesi li ih obukla dovoljno, samo izađi van. Sve i da padaju sjekire, bit će sretniji oni, a bome i ti. Proljeće njušim već tjednima (i kišem i grebem oči), i ima da ga iskoristimo!


Uhvati ritam
Svakog jutra, prvo što me Franka upita, tj. što mi zapovjedi jest - "Upali Baby shark!". Ako ne znate što je to, nemojte guglati, samo se smatrajte sretnima. Prokleto sretnima. Jer više mi nije smiješno, i više mi nijedna verzija nije simpatična, i više ne mislim da je to faza koju će ona brzo prerasti, jer Baby shark teror traje već četiri mjeseca. Jedino što voli više od Baby sharka je lizalo. That's it. Baby shark iskorijenio je svu glazbu iz našeg stana, ali kad je dan loš i kad su svi budni u pola 6 ujutro, nema druge nego se prikloniti ludilu i zapjevati iz sveg grla. Do do do do-do-do-do.

Samo ne daj nikada da nam ljubav bude navika
Uspjelo je i nešto Parnog valjka provući se kraj Baby sharka, primijetili ste sigurno. Pjesma Dok je tebe jedna mi je od dražih, na nju smo otplesali naš prvi bračni ples, i obećali da ljubav neće biti navika. I nije. Ne može biti. Svaki dan podrazumijeva veliki trud je jako je teško brinuti o dvoje djece nakon samo nekoliko minuta sna, ali još je teže održati skladan i strastven bračni život. Doduše, nemamo snage za svađu, ali ponekad nemamo niti za išta drugo. Srećom, sama pomisao na muža čini me mladom - ove godine slavit ćemo 18. godišnjicu ljubavi, a srce koje voli uvijek je mlado - pa je miran, još neko vrijeme zadovoljit ću se promjenom frizure.



Digni glavu/Ne daj se
Digni glavu. Ne daj se. Pjevaj Baby shark. 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca