Preskoči na glavni sadržaj

Great Russian Expectations

Nisam vam ja moderna. Uvijek me odbijalo ono što vole svi mladi, a još više ono što rade svi mladi - ja ću baš voljeti nešto svoje, ja ću baš raditi nešto drugo. U trendu nisam ni kad su u pitanju knjige - ako je to najpopularnija knjiga u knjižnici, vjerojatno je nikad neću ni pročitati. Tako, npr., doma imam Genijalnu prijateljicu i ne mogu se prisiliti da ju uzmem u ruke - Elena Ferrante toliko je čitana zadnjih godina da su mi očekivanja odavno prerasla sve normalne razmjere, ne može to jedna obična papirnata stvar kao što je knjiga podnijeti.

Veliku popularnost u zadnje vrijeme izazvale su knjige mlade izdavačke kuće Mitopeje, a, među njima, posebno se istaknuo serijal Zimska noć mlade (Milena, generacijo moja!) Katherine Arden.





Moram priznati, proučavala sam Mitopejine stranice i pomama za lijepim koricama mamila me, ali Medvjeda i Slavuja posudila sam u knjižnici tek nakon što mi je nekoliko načitanih prijatelja napomenulo da je to baš my kind of story. Zar je priča o Vasilisi Petrovnoj podsjetila ljude na mene? I tko je taj Medvjed, a tko Slavuj?

Vasilisa Petrovna najmlađe je i najčudnije dijete svojih roditelja. Prkosna je to i divlja djevojčica koja se ničega i nikoga ne boji, koju kuća tišti, koja obožava lutati po šumi, koja vidi ono što drugi ne vide - ukratko, ona je mala vještica koju nitko ne razumije. Zanimljivo je kako se divljakušama u knjigama uvijek oduševim, a s ovom vještičicom koju imam kod kuće se jedva nosim. Vasilisa iliti Vasja dugo se nalazi u svijesti stanovnika hladne Rusije, zemlje pune legendi i mitova koji su stoljećima grijali srca, a Katherine Arden oživjela ju je u ovoj bajki. Amerikanka Arden je studirala ruski jezik i književnost i svo znanje o folkloru te zapise etnologa Alexandera Afanasyeva zblendala je u bajku koja postaje aktualna u ovom trenutku u svijetu, kad se svi bore za nekakva ženska prava, zaboravljajući koja su osnovna ljudska prava. Vasja je neukrotiva, glavu ne spušta niti pred popom Konstantinom, razgovara s duhovima i konjima, dok prosce tjera, ne želi ni u samostan, a ne boji se niti snježnog đavla koji dolazi po nju - i ne mogu reći da na mene nije ostavila dojam. Ona je čudnovata, hrabra i snažna i priču o njoj najbolje je čitati u mračnoj snježnoj noći, jer ona na mahove razgaljuje i uznemiruje. Ali, samo na mahove. Nije me držala prikovanu za stranice. Moj dojam Vasje neće me nužno natjerati da posegnem za drugim dijelom trilogije. Možda su očekivanja bila prevelika, možda me ne pale lijepe korice (ne sudi knjigu po koricama!), možda sam srce dala Elzi i Ani pa Vasji nemam što dati, možda me je sve teže oduševiti, možda je to znak depresije, ali stil me nije osvojio, jezik nije bio poetičan kako sam očekivala od bajke smještene u srednjovjekovnu Rusiju - jednostavno, Vasji i meni nije bilo suđeno.


Ipak, voljela bih susresti se s književnicom sljedeći mjesec u Osijeku - inspiriraju me osobe koje svoju ljubav prema jednoj stvari utjelovljuju kroz ljubav prema drugoj stvari. Čovjek ima više strasti i ljubavi u životu, i nismo stvoreni samo s jednim talentom, u to sam sigurna. Ardenicu je za pisanje Zimske noći nadahnula ukrajinska obitelj koja joj je živjela u susjedstvu, a koja je imala zelenooku kćer Vasilisu, a život u Moskvi samo ju je dodatno, vjerujem, motivirao za pisanje ove serije. Ljubav prema ruskom jeziku i običajima pretočila je u pisanje, i to je za mene ljepota kojoj se ovdje divim. Voljela bih svoju kreativnost i znanje usmjeriti na stvaranje nečega tako čarobnog kao što je knjiga, no, to je malo teže kad je John Grisham rekao već što se moglo reći na tu temu, ako me razumijete. Možda još nisam upoznala svoju Vasilisu, a možda je zelenooka vještičica koju trebam baš ona koja, od svih babuški koje ima, najviše voli onu najsitniju, i kojoj, kad nitko ne gleda, glumi majčicu, nadahnuta svojom vlastitom, dakako.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta