Preskoči na glavni sadržaj

Great Russian Expectations

Nisam vam ja moderna. Uvijek me odbijalo ono što vole svi mladi, a još više ono što rade svi mladi - ja ću baš voljeti nešto svoje, ja ću baš raditi nešto drugo. U trendu nisam ni kad su u pitanju knjige - ako je to najpopularnija knjiga u knjižnici, vjerojatno je nikad neću ni pročitati. Tako, npr., doma imam Genijalnu prijateljicu i ne mogu se prisiliti da ju uzmem u ruke - Elena Ferrante toliko je čitana zadnjih godina da su mi očekivanja odavno prerasla sve normalne razmjere, ne može to jedna obična papirnata stvar kao što je knjiga podnijeti.

Veliku popularnost u zadnje vrijeme izazvale su knjige mlade izdavačke kuće Mitopeje, a, među njima, posebno se istaknuo serijal Zimska noć mlade (Milena, generacijo moja!) Katherine Arden.





Moram priznati, proučavala sam Mitopejine stranice i pomama za lijepim koricama mamila me, ali Medvjeda i Slavuja posudila sam u knjižnici tek nakon što mi je nekoliko načitanih prijatelja napomenulo da je to baš my kind of story. Zar je priča o Vasilisi Petrovnoj podsjetila ljude na mene? I tko je taj Medvjed, a tko Slavuj?

Vasilisa Petrovna najmlađe je i najčudnije dijete svojih roditelja. Prkosna je to i divlja djevojčica koja se ničega i nikoga ne boji, koju kuća tišti, koja obožava lutati po šumi, koja vidi ono što drugi ne vide - ukratko, ona je mala vještica koju nitko ne razumije. Zanimljivo je kako se divljakušama u knjigama uvijek oduševim, a s ovom vještičicom koju imam kod kuće se jedva nosim. Vasilisa iliti Vasja dugo se nalazi u svijesti stanovnika hladne Rusije, zemlje pune legendi i mitova koji su stoljećima grijali srca, a Katherine Arden oživjela ju je u ovoj bajki. Amerikanka Arden je studirala ruski jezik i književnost i svo znanje o folkloru te zapise etnologa Alexandera Afanasyeva zblendala je u bajku koja postaje aktualna u ovom trenutku u svijetu, kad se svi bore za nekakva ženska prava, zaboravljajući koja su osnovna ljudska prava. Vasja je neukrotiva, glavu ne spušta niti pred popom Konstantinom, razgovara s duhovima i konjima, dok prosce tjera, ne želi ni u samostan, a ne boji se niti snježnog đavla koji dolazi po nju - i ne mogu reći da na mene nije ostavila dojam. Ona je čudnovata, hrabra i snažna i priču o njoj najbolje je čitati u mračnoj snježnoj noći, jer ona na mahove razgaljuje i uznemiruje. Ali, samo na mahove. Nije me držala prikovanu za stranice. Moj dojam Vasje neće me nužno natjerati da posegnem za drugim dijelom trilogije. Možda su očekivanja bila prevelika, možda me ne pale lijepe korice (ne sudi knjigu po koricama!), možda sam srce dala Elzi i Ani pa Vasji nemam što dati, možda me je sve teže oduševiti, možda je to znak depresije, ali stil me nije osvojio, jezik nije bio poetičan kako sam očekivala od bajke smještene u srednjovjekovnu Rusiju - jednostavno, Vasji i meni nije bilo suđeno.


Ipak, voljela bih susresti se s književnicom sljedeći mjesec u Osijeku - inspiriraju me osobe koje svoju ljubav prema jednoj stvari utjelovljuju kroz ljubav prema drugoj stvari. Čovjek ima više strasti i ljubavi u životu, i nismo stvoreni samo s jednim talentom, u to sam sigurna. Ardenicu je za pisanje Zimske noći nadahnula ukrajinska obitelj koja joj je živjela u susjedstvu, a koja je imala zelenooku kćer Vasilisu, a život u Moskvi samo ju je dodatno, vjerujem, motivirao za pisanje ove serije. Ljubav prema ruskom jeziku i običajima pretočila je u pisanje, i to je za mene ljepota kojoj se ovdje divim. Voljela bih svoju kreativnost i znanje usmjeriti na stvaranje nečega tako čarobnog kao što je knjiga, no, to je malo teže kad je John Grisham rekao već što se moglo reći na tu temu, ako me razumijete. Možda još nisam upoznala svoju Vasilisu, a možda je zelenooka vještičica koju trebam baš ona koja, od svih babuški koje ima, najviše voli onu najsitniju, i kojoj, kad nitko ne gleda, glumi majčicu, nadahnuta svojom vlastitom, dakako.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca