Preskoči na glavni sadržaj

Nova godina, i dobra stara ja

Ja sam vam jedna čudna ženska. Naime, iako me lampice i kič adventa neizmjerno živciraju i čine mi se kao pretjerivanje, u siječnju čeznutljivo dižem glavu prema svim tim okićenim balkonima i smijem se samoj sebi u brk pod svjetlom božićnih lampica. Ima nešto nadonosno (je li to riječ?) u božićnim lampicama koje ljudi ne žele spremiti u ormare nakon svih tih božićnih domjenaka, poklona, obilja obiteljske trpeze, šampanjca i vatrometa - žele zadržati to svjetlo, žele zadržati tu obitelj na okupu, žele Božić u svom srcu cijele godine - a lampice su tu da ih na to podsjete, da ih bodre i da materijaliziraju njihovu nakanu. Obožavam to!



Bilo je i kod nas veselja, bilo je poklona i kolačića, bilo je obitelji i prijatelja, smijeha i igara, kuhanog vina i besanih noći, a Novu godinu opet sam dočekala s povišenom temperaturom. Na Staru godinu sam taman odrezala mužu komad novogodišnje torte, skuhala sarmu (za dva dana, naravno), spremila suđe i oprala svo rublje koje posjedujemo i rekla da sutradan neću ništa raditi, kad me snašla užasna bol u svim mišićima, i užasna groznica. Romantiku je dodatno začinila Franka koja se probudila da bi gledala novogodišnji program s mamom i tatom, ali i braco Juraj koji se do ponoći probudio, sav gladan, naravno, tri puta. Ipak, dok sam se u vrućici tresla, a muž je držao Franku na prozoru da bi gledala vatromet, skoro sam zaplakala - što od panike koja snađe svaku mamu koja se razboli, što od sreće i ljubavi kojom sam blagoslovljena, ne samo ovog Božića, nego u ovom svom vijeku. Netko je jednom rekao da ne treba uspoređivati sebe s drugima, nego sa samim sobom, i sjetim se toga svake Stare godine. Lani smo oko Božića saznali da sam trudna, u prometnoj nesreći ostali bez auta, i sve nas je pokosila viroza. Ipak, sva sam treperila od sreće i uzbuđenja, jer znala sam da nas čeka uzbudljiva godina, puna predivnih i zapamtljivih (padaju mi napamet engleski izrazi, ali svi loše zvuče na hrvatskom jeziku) trenutaka. Ove godine? Ove godine treperim još više, jer preživjeli smo jednu stresnu godinu, jači nego ikada, brojniji nego ikada! Znate kako svaku godinu pamtite po jednom bitnom događaju? 2018. godinu pamtit ću, ne po jednom događaju, nego kao godinu punu bitnih događaja - pustila sam kosu, kupila sušilicu za rublje... Ah, da, osim toga, Franka je propričala, položila sam jedan glupi ispit koji sam pripremala pola godine, muž se zaposlio, a naša obitelj blagoslovljena je još jednim članom - za svoje strpljenje, trud i vjeru 2018. zaista smo višestruko nagrađeni.

Svaka godina nosi dobro i loše. Izgubili smo lani puno živaca, pretrpjeli puno strahova i bolova, proplakali suza, rastali se od dragog nam prijatelja, i nećemo ništa i nikoga smetnuti s uma, nećemo potisnuti tuge i stresove - sjetit ćemo se teškoća kad god nas preplavi onaj osjećaj ljepote i čiste ljubavi, znajući da su ti trenuci dragocjeni, da imaju rok trajanja.

Uspoređujem se svake Stare godine sa lanjskom osobom koja sam bila, i svake godine si lažem - bit ću bolja, bit ću staloženija, bit ću mršavija, bit ću više lovable. Ma k vragu, I'm too old for that shit - ove godine neću si lagati - znam da ću šiziti i paničariti, da ću kukati, i plakati i sažalijevati se i biti sve suprotno od onog što bih htjela biti, znam da ću imati žute minute, i žute sate, i žute dane, i da neću biti savršena supruga, pa čak ni dobra majka, znam da ću peći previše kolača, i da ću pročitati premalo knjiga, ali znam i da ću, dokle god sam okružena svojim ljudima - biti sretna, i da ću biti dobro.




Sretna vam i prepuna ljubavi 2019. godina!


P.S. Torta je Sočna rafaelo torta s Domaćice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...