Preskoči na glavni sadržaj

Nova godina, i dobra stara ja

Ja sam vam jedna čudna ženska. Naime, iako me lampice i kič adventa neizmjerno živciraju i čine mi se kao pretjerivanje, u siječnju čeznutljivo dižem glavu prema svim tim okićenim balkonima i smijem se samoj sebi u brk pod svjetlom božićnih lampica. Ima nešto nadonosno (je li to riječ?) u božićnim lampicama koje ljudi ne žele spremiti u ormare nakon svih tih božićnih domjenaka, poklona, obilja obiteljske trpeze, šampanjca i vatrometa - žele zadržati to svjetlo, žele zadržati tu obitelj na okupu, žele Božić u svom srcu cijele godine - a lampice su tu da ih na to podsjete, da ih bodre i da materijaliziraju njihovu nakanu. Obožavam to!



Bilo je i kod nas veselja, bilo je poklona i kolačića, bilo je obitelji i prijatelja, smijeha i igara, kuhanog vina i besanih noći, a Novu godinu opet sam dočekala s povišenom temperaturom. Na Staru godinu sam taman odrezala mužu komad novogodišnje torte, skuhala sarmu (za dva dana, naravno), spremila suđe i oprala svo rublje koje posjedujemo i rekla da sutradan neću ništa raditi, kad me snašla užasna bol u svim mišićima, i užasna groznica. Romantiku je dodatno začinila Franka koja se probudila da bi gledala novogodišnji program s mamom i tatom, ali i braco Juraj koji se do ponoći probudio, sav gladan, naravno, tri puta. Ipak, dok sam se u vrućici tresla, a muž je držao Franku na prozoru da bi gledala vatromet, skoro sam zaplakala - što od panike koja snađe svaku mamu koja se razboli, što od sreće i ljubavi kojom sam blagoslovljena, ne samo ovog Božića, nego u ovom svom vijeku. Netko je jednom rekao da ne treba uspoređivati sebe s drugima, nego sa samim sobom, i sjetim se toga svake Stare godine. Lani smo oko Božića saznali da sam trudna, u prometnoj nesreći ostali bez auta, i sve nas je pokosila viroza. Ipak, sva sam treperila od sreće i uzbuđenja, jer znala sam da nas čeka uzbudljiva godina, puna predivnih i zapamtljivih (padaju mi napamet engleski izrazi, ali svi loše zvuče na hrvatskom jeziku) trenutaka. Ove godine? Ove godine treperim još više, jer preživjeli smo jednu stresnu godinu, jači nego ikada, brojniji nego ikada! Znate kako svaku godinu pamtite po jednom bitnom događaju? 2018. godinu pamtit ću, ne po jednom događaju, nego kao godinu punu bitnih događaja - pustila sam kosu, kupila sušilicu za rublje... Ah, da, osim toga, Franka je propričala, položila sam jedan glupi ispit koji sam pripremala pola godine, muž se zaposlio, a naša obitelj blagoslovljena je još jednim članom - za svoje strpljenje, trud i vjeru 2018. zaista smo višestruko nagrađeni.

Svaka godina nosi dobro i loše. Izgubili smo lani puno živaca, pretrpjeli puno strahova i bolova, proplakali suza, rastali se od dragog nam prijatelja, i nećemo ništa i nikoga smetnuti s uma, nećemo potisnuti tuge i stresove - sjetit ćemo se teškoća kad god nas preplavi onaj osjećaj ljepote i čiste ljubavi, znajući da su ti trenuci dragocjeni, da imaju rok trajanja.

Uspoređujem se svake Stare godine sa lanjskom osobom koja sam bila, i svake godine si lažem - bit ću bolja, bit ću staloženija, bit ću mršavija, bit ću više lovable. Ma k vragu, I'm too old for that shit - ove godine neću si lagati - znam da ću šiziti i paničariti, da ću kukati, i plakati i sažalijevati se i biti sve suprotno od onog što bih htjela biti, znam da ću imati žute minute, i žute sate, i žute dane, i da neću biti savršena supruga, pa čak ni dobra majka, znam da ću peći previše kolača, i da ću pročitati premalo knjiga, ali znam i da ću, dokle god sam okružena svojim ljudima - biti sretna, i da ću biti dobro.




Sretna vam i prepuna ljubavi 2019. godina!


P.S. Torta je Sočna rafaelo torta s Domaćice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...