Anonimne beznadne mame

"Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem", čuli ste sigurno tu rečenicu. Pripisuju je svetom Franji, a proslavili su je Anonimni alkoholičari. Sjetim je se često, i sve češće... 

Naime, ja vam nisam go with the flow žena, no siree! Ono, fleksibilna sam dokle god je sve baš onako kako sam ja zamislila. Novim situacijama opirat ću se dok ih ne preokrenem za najmanje 180 stupnjeva, a s novim ljudima cerekat ću se blesavo i nitko me nikad neće shvatiti ozbiljno. Rob sam rutine - volim svako jutro popiti kavu prije nego se svi probude, volim gledati Fixer upper (Joanna Gaines mi je nova girl crush, sorry, Lily Collins!) iako me Franka čitavo vrijeme ispituje mogu li prebaciti na Baby shark, volim ujutro namjestiti krevete i isprazniti suđericu, volim pronaći novi recept za kolače i nije mi žao da cijela kuhinja bude dobrano pobrašnjena jer mi Franka pomaže, volim slušati treš glazbu i plesati s djecom na kraju dana, volim njihovo hihotanje, volim kad me muž poljubi i kad mi se noge odrežu, kad me preplavi osjećaj koji poznaje svaka šesnaestogodišnjakinja koja se tek zaljubila. Volim predvidljivost, inače sam stalno napeta i hodam kao po jajima. Ali, u zadnje vrijeme ne mogu uhvatiti rutinu ni za glavu ni za rep, djeca ne spavaju, pa ne spavam ni ja, ne pronalazim za sebe ni 5 minuta u danu, nisam knjigu pročitala mjesec dana, u stanu je sve manje smijeha, a sve više nervoznog tuljenja i plača, s Frankinim tantrumima ne mogu izaći na kraj, napušta me volja i sve teže u sjećanje prizivam tu ludu šesnaestogodišnjakinju koja će u životu pogledati previše Gilmoreica pa se usuditi pomisliti da će biti dobra mama, stroga, pravedna, prekul mama koja će svaki problem riješiti s pol' snage.

Hm, možda je i Rory u djetinjstvu bila neukroćena goropadnica koja izvede tantrum vrijedan egzorcizma jer joj je mama, umjesto dva keksa, dala samo jedan, ali te epizode Gilmoreica nitko normalan ne bi htio gledati. Možda Franka nije bila spremna za bracu, a sigurno ni ja nisam bila spremna za dvoje djece od koje me jedno maksimalno treba, a drugo prema meni ima odnos volim te-mrzim te (kao da smo preskočile desetljeće i našle se u pubertetu). Zaredali su se loši dani, lupanja vratima, toptanje nogama, i nakon puno mozganja, mislim da sam pronašla uzrok svemu - u sebi. Ovaj post opet će razumjeti samo oni koji imaju zahtjevnu djecu (za običan puk - to su neodgojena djeca, a za one koji žele znati više - to su djeca kojima ćete pokušati nešto objasniti na lijep način, a ona vas neće fermati, pa ćete pokušati to isto sa žešćim stavom, a oni vas svejedno neće fermati, pa ćete vikati ili udariti ih po guzi, a oni će vikati na vas i napraviti baš suprotno od onog što od njih zahtjevate - da, još uvijek govorim o trogodišnjacima), ali mame zahtjevne djece svakodnevno si postavljaju neostvarive ciljeve, i svoju djecu prosuđuju prema previsokim kriterijima, jer njihova djeca nikada neće biti poslušne bubice koje čekaju sljedeću naredbu i drže se za mamine skute - oni su rođeni da postanu istraživači, inovatori, da guraju glave kroz zid, da preplivaju ono što se ne da preplivati, da se popnu na najviše planine, da žive izvan svih okvira. Unatoč toj čudesnoj borbenosti i upornosti koju vježbaju svakodnevno na svojim roditeljima, ta djeca nisu sama sebi dovoljna - željna su ljubavi više nego poslušne bubice, sigurna sam. Zašto? Zato što ih čak i njihovi roditelji teško prihvaćaju, i ona su toga itekako svjesna. Ili, ih, to jest - ili ju samo ja teško prihvaćam. Unatoč svim uvjeravanjima, unatoč svim teorijama, razgovorima i informacijama, moje dijete je isfrustrirano, nesretno, neispunjeno jer vidi da ga mama ne voli takvog kakvo jest, jer bi mama radije neko low maintenance dijete kojem neće cijeli dan morati ponavljati jedno te isto, zbog kojeg na kraju dana neće zaspati u suzama uvjerena da nikada nije ni trebala biti mama, zbog kojeg se neće osjećati neuspješno, a neuspjeh nije nešto s čime se ona lako nosi. Od straha da ne postane vrhunska manipulatorica, za što svako zahtjevno dijete ima potencijal, svojoj sam djevojčici, svojoj prvorođenoj koju sam nosila pod srcem, počela braniti baš sve, samo da joj dokažem da sam ja ta koja odlučuje, koja zapovjeda, koju se sluša, što je rezultiralo njenim tantrumima radi najobičnijih svakodnevnih stvari, i mojim očajem zbog cjelokupne situacije. Trudeći se postaviti granice, zaboravila sam gdje su moje granice, zaboravila sam na sve zabavne aspekte majčinstva, smetnula sam s uma da odgoj zahtjeva otklanjanje neželjenih oblika ponašanja, a ne otklanjanje svake trunčice osobnosti djeteta i pretvaranje istog u ptičicu, željnu slobode, a zatvorenu u krletci. Izgubila sam se putem, i ne znam kako se vratiti pa stojim na mjestu, krajolik oko mene se ne mijenja. Ne znam ni u kojem trenutku je sve pošlo po zlu. I to je ono što me najviše muči, jer gleda me još jedan par malih znatiželjnih očiju...i strah me da ću na ovom beznadnom mjestu ostati još dugo.

Jedina knjiga koju sam pročitala u zadnje vrijeme je američki klasik Paukova mreža koju sam za džabe pronašla u antikvarijatu (kao i slatku posvetu prijateljica iz 1979.). Napisao ju je Elwyn Brooks White u čijoj bilješci o piscu piše "Želio je da bude pjesnik. Živio je sasvim povučeno sa suprugom na svojoj farmi, a najugodnije bi se osjećao kad bi životinje istrčale iz šume pa se zagledale u čovjeka koji se druži s pitomim životinjama. Volio je djecu, begonije, vrapce, zlatne ribice, ljude i prirode", a njegov stil i ritam uspoređuju s njihanjem ljuljačke u kasno ljetno popodne. Zvuči kao my kind of guy. Priča o djevojčici Fern, praščiću Wilburu i paučici Charlotte priča je o promjeni - koja je neizbježna i s kojom se moramo nositi, kojoj se prilagođavamo sve dok se i sami ne promjenimo, baš kao što se mijenjaju godišnja doba na farmi ujaka Homera.

"- Ne - odgovori Charlotte. - To je most. Ništa ne hvataju, već se samo šeću preko mosta tamo i natrag, misleći da na drugoj strani ima nešto bolje. Kad bi se ljudi zadubili u neku stvar i uporno čekali, možda bi nešto dobro i smislili. Ali ne - čovjek samo juri, juri i juri. Sretna sam što sam sjedeći pauk.

- Što znači sjedeći? - zapita Wilbur.

- To znači da dobar dio vremena mirno sjedim i ne tumaram po svijetu. Znam što je dobro; naime, moja je mreža dobra stvar. Ostajem gdje sam i čekam što će se zbiti. To mi daje prilike za razmišljanje."

Sjedim tako i ja već neko vrijeme i uporno i tvrdoglavo (hm, na koga me to podsjeća?) sanjam o djeci koja bezpogovorno slušaju svoje roditelje, iako bi mi svaki roditelj, pretpostavljam, rekao da takva djeca ne postoje. Postoje ona donekle poslušna, postoje ona koja će dramatizirati radi sitnice, postoje ona koja će se tijekom noći ugurati u krevet svojih roditelja, postoje ona koja će bacati igračke da bi privukla pažnju, postoje ona koja će biti agresivna prema drugoj djeci, postoji more emocija u kojem djeca moraju naučiti plivati, što se čini nemogućom misijom bez potpore mame i tate. Sramim se što je moje dijete do sada plivalo samo, dok sam ja očajavala jer nemam neko tzv. savršeno dijete, pa onda, očito, nisam ni ja savršena. 

Neki dan je Franka bojala bojanku, a svekrva ju je prekorila jer boja izvan crta. "Bojaj kako god želiš, Franka", rekla sam joj i namignula. Imam dijete koje živi izvan crta i u koje ću morati uložiti više živaca nego ih imam, za koje ću se morati potruditi više nego sam sposobna, i bilo bi vrijeme da to prihvatim. Ali, stvarno. Prihvatim i krenem napokon dalje.