Šljokičasta žena

Što danas pokloniti djetetu, a da se ono stvarno oduševi, da se zabavi, a da poklon dobije i blagoslov roditelja - pitaju me često prijatelji koji ne skupljaju igračke s poda na dnevnoj bazi, a i sama se nađem u nedoumici kad poželim obradovati mališane svojih prijatelja ili rodbine. Neću lagati, volim i ja ovo doba godine, i već smo izljepili sve prozore s božićnim naljepnicama, ali me lagano hvata panika kad se sjetim svih ljudi koje ovog Božića želim obdariti - a djeca su najteža kategorija obdarenika! Ovim putem podijelit ću neke od ideja za poklone za najmlađe u nadi da će vam pomoći (nitko ne sponzorira ovaj post, da se razumijemo!), oni školskog uzrasta su mi tek nepoznanica (P.S. Ali, znam da su desetogodišnjacima fora majice s onim šljokicama/ljuskicama koje se mogu pomicati, i da vole slajmove - ako ne znate o čemu ja to, Google zna.) Prvo pravilo - Manje je više (3+) Kao da su od prvog dana odgajani po metodi preuzetoj iz pjesme Tata, kupi mi auto (da, znam da se ne ...

Znam, svi provodimo previše vremena na društvenim mrežama - i volimo ih i mrzimo u isto vrijeme. Instagram sam isključila, a prema Facebooku imam hladno-topli odnos već duže vrijeme - i baš kad pomislim log out-ati se jednom zauvijek, iznenadi me - i to ugodno! Ovih dana jedna moja objava na Facebooku i jedan post na blogu pokrenuli su lavinu lijepih stvari! Nakon što sam rekla da ne znam puno o svojoj prabaki, jedna od mojih sestrični, s kojom dijelim prabaku, ali ne i baku, javila mi je da njena obitelj još uvijek čuva kovčeg koji je moja prabaka donijela iz Slovačke, da doma imaju prabakine slike i da će mi rado ispričati sve što zna o njoj! Osim toga, javila mi se daleka rođakinja iz Brazila s kojom dijelim pretke! Njen djed Antonio bio je jedan od braće mog pradjeda Ivana, i to onaj koji je prije nego se moja baka rodila otišao u svijet i za kojeg se više nikada nije čulo. I gle čuda - zahvaljujući Facebooku, saznala sam da je otišao u Brazil, gdje mu se, između ostalog, ...

"Ako niste vidjeli zadovoljne žene, tada treba da upoznate snašu Terzu. Ujutro, kad se probudi, a ne rani ona, jer joj nije nužda, provaljuška se u mekanom krevetu i uvijek još časkom promisli o svojem položaju, koji joj se čini zavidno lijep, i čudi se sama sebi, kako je sve, što je htjela, postigla. Jer može li biti išta ljepše nego biti bogata? A snaša Terza je bogata žena. Mislite li, da je mnogo radila i patila se, da do toga dođe? Ah, ne. Sve je snaša Terza stekla svojom okretnom ženskom pameti." Gdje god da te život odvede, lijepo je vratiti se kući - ne nužno toj konkretnoj kući u kojoj si odrastao, nego bilo kojem mjestu na kojem si svoj na svome.  Jer, kad te život umori, moraš imati mjesto na kojem ti se duša može odmoriti. Moraš! Moraš samom sebi priznati odakle si krenuo, kome duguješ ono što jesi, poznavati svoje mjesto, poznavati svoje ljude. Za mene su to uvijek bile moje Našice, moj Martin. Nakon tri mjeseca provedena s djecom, spakirala sam pelene,...

Moj tata ne čita knjige. Odnosno, on misli da ih čita, ali ne, ne čita ih zapravo. Prolista knjigu, baci oko na prve i posljednje stranice i onda izjavi ravnodušno da knjiga "I nije baš neka". Zato, kad je zatražio da mu iz knjižnice dopremi knjiga Drugi peron, četvrti kolosijek, svi smo, zabezeknuti, poželjeli saznati kakva to knjiga zanima našeg revnog čitača. Pretpostavljam da je za nju doznao iz dnevnih tiskovina, jer, vjerovali ili ne, on još uvijek koristi pisaću mašinu, a računalo ne zna niti upaliti. To ga ne zanima, kaže, i mi ne komentiramo dalje, znajući da je srce ostavio u osamdesetima. Otud valjda i mahnito zanimanje za knjigu Mirele Španjol Marković koja je, kao i naš otac, pretpostavila sam, jugonostalgičar. Mirela Španjol Marković vodeća je poslovna savjetnica, direktorica i vlasnica tvrtke Ciceron komunikacije, a nakon priručnika za retoriku, knjiga Drugi peron, četvrti kolosijek njen je prvi roman, kojeg je silno željela napisati u spomen osamdesetim...

Na televiziji je opet Sve o jednom dječaku. Gledala sam ga desetak puta. Toni Collette (morala sam guglati, nikad ne znam koja slova idu u duploj dozi) je kraljica. Obožavam Nicka Hornbyja, oduvijek, i Hugh Granta, ali nekako me sram gledati taj film nakon što sam gledala seksi film u kojem glavnu ulogu tumači taj slatki dječačić koji glumi Marcusa u filmu iz 2002. godine. Newness se zvao taj film, a Nicholas Hoult je seksi, hm, da, što sam ono htjela reći? Umorna sam pomalo. Popila sam danas tri kave, ali džabe, smorila me djeca, iako je bio dobar dan - bacali smo lišće radosno i stali u pseću kakicu - evo ti životne lekcije. Vrijeme leti, zar ne? Nicholas Hoult je sada dvadesetosmogodišnjak, a nisam više ni ja djevojčica. To da vrijeme leti, to mi je jasno i kad pogledam ovaj blog. Naime, vjerovali ili ne, na današnji dan prije šest godina napisala sam svoj prvi post. Bio je kratak, i govorio je o Katy Perry (otud all that glitter - nešto što vole djevojčice, nešto što ih ve...

Djeca narastu, a mi zaboravimo kakva su bila kao novorođenčad. Sjećamo se da su bili slatki, ali zaboravimo onaj točan osjećaj koji bi nas obuzeo kad god bismo ih pogledali, kad god bi nam se nasmijali, kad god bi rekli: "Grrrl", kad god bi nas, opijeni mlijekom, pogledali preko dojke onim volim-te-mama-pogledom - i to je uglavnom razlog zašto poželimo imati još beba - jer su bebe toliko slatke da u trenu zaboravimo na nošenje 20 kilograma tereta na svojim leđima, odnosno trbuhu, da zaboravimo 25 sati trudova, bol epiziotomije koja može trajati godinama, da zaboravimo kako je to spavati 90 minuta u komadu, kako je to popiti dvije čaše vina ili se odvojiti od djeteta na nekoliko sati! Istina, pamtimo samo sretne dane, mozak tako funkcionira. Ipak, moje tijelo pamti i one besane noći i ona dnevna spavanja na mojim grudima, i ono beskrajno nunanje i cjelonoćno pjevanje Zeke i potočića. Strah me toga kao što me strah elementarnih nepogoda - strah me da se potreba moje bebe...