Preskoči na glavni sadržaj

Velike muke jedne nevelike žene

Drago mi je da pada kiša cijeli dan jer teško mi pada sunce, ovo koje označava kraj kratke, ali svejedno dosadne, zime. Čim zagrije, žudim za šetnjama zelenim livadama, poljupcima ispod nadstrešnica, čini mi se kao da mogu namirisati proljeće, kao da mogu smetnuti s uma užasnu peludnu alergiju koja me dočeka svake godine, sanjam o piti od limuna, o kavi na balkonu, o slobodi, o knjigama koje ne sadrže niti jedan pravni pojam. Teško mi pada ova izolacija, odvojeni život od Franke i muža koji su mi dali svo vrijeme svijeta za pripremu ovog ispita za kojeg sam dala možda tek polovicu sebe, i teško mi pada što nemam vremena za čitanje i za book club koji ovog mjeseca - mog mjeseca - čita baš Male žene Louise May Alcott.

Pročitala sam je u srednjoj školi, i to iz glupog razloga. U to vrijeme bila sam velika obožavateljica, baš kao i svi moji prijatelji, Dawson's creeka. Imala sam i prijatelja kojeg smo svi zvali Dawson, prijateljicu Jen, a ja sam bila Joey. Svi smo voljeli analizirati svijet oko sebe i furali smo se na melodramatičnog Dawsona - naš Dawson je svaki mjesec imao drugu curu (ah, teško je biti dečko), a ja sam svima govorila da su mi Male žene omiljena knjiga (i bile su, nakratko, dok nisam pročitala stotinu drugih knjiga), baš kao što su to bile i Joey.


Otkada je objavljen 1868. godine, ovaj roman nadahnjujuće je djelovao na djevojčice i žene Amerike. Po prvi puta u književnosti na taj način je istaknuta ženska individualnost i ovaj američki klasik bio je hrana za svaku wannabe buntovnicu - a svaka mala žena (I'm not a girl, not yet a woman), koja je pročitala knjigu o četiri sestre March u Novoj Engleskoj za vrijeme američkog Građanskog rata, htjela je biti prkosna Jo, čak i pod cijenu muškobanjaste pojave. Ona nije sanjala o udaji, htjela je zarađivati svojim radom - pisanjem, i bila je uvik kontra, takva sorta. Autorica ju je iskrojila po samoj sebi, pa ne čudi što je ona donekle glavni lik te slatke knjige. Niti jedna djevojčica nije htjela biti Meg - meh, obična domaćica/sponzoruša - kao ni Amy - sebična materijalistica - a pogotovo nitko nije htio biti kao Beth - ta nježna Beth koja - naposljetku umre od šarlaha (a kao da niste znali!).


Nisam sigurna zašto sam inspiraciju pronašla u Jo - ta ja sam se uvijek htjela udati, i već sa četranaest godina svoje sam srce poklonila svom mužu, zašto me bilo sram priznati da ponekad nalikujem i Meg? Srećom, danas ne moramo birati - žena može sve. Štoviše, htjela, ne htjela, žena mora sve - ona mora biti Meg, Amy, mora biti Beth, ali mora imati i malo inata drske Jo. Ona može biti dobra supruga, ona može pronaći utjehu u svom suprugu, veselje u svojoj djeci, može joj njihova sreća biti na prvom mjestu, ali ona može i zadržati sebe - može se školovati, može se usavršavati, može raditi ono što voli i biti plaćena za to, a uvijek ima i mogućnost pobuniti se protiv nametnutih normi, može se izboriti za svoja prava, može biti cijenjena zbog svog znanja, svoje snage, ali i ljepote. Louisa May Alcott sigurno bi bila oduševljena tom spoznajom! Ipak, više nego ikada, iscrpljujuće je biti žena, ne mislite li tako?

Ovaj tjedan napunila sam trideset i jednu godinu, i sve više shvaćam da je neopjevana junakinja Malih žena njihova majka - gospođa March. Dok joj muž ratuje, ona se brine o četiri svojeglave male žene (namjerno ne govorim djevojčice ili djevojke, get it?), nastoji im usaditi vrijednosti, posvećena je dobrotvornom radu, ona je majka, i prijateljica, ma ona je utjelovljenje svih njihovih karaktera - romantična, jezičava, kreativna, nesebična. Uvijek sabrana, uvijek hrabra - žena i pol'. Čini se lako kopirati je, zar ne, ali ovih dana, postići ravnotežu između onog što sam bila, ovog što upravo jesam i žene kakva želim postati čini mi se kao znanstvena fantastika. Pitam se, što bi mi savjetovala gospođa March, kako ostati ženstvena, kako postati neustrašiva, kako biti uzor svojim kćerima, kako ne strepiti da u životu neće biti biti dovoljno snažne, dovoljno hrabre? Nekada sam mislila da je najteži zadatak jedne žene odgojiti snažne kćeri, ali sada znam da postoji nešto još teže - kako biti uzor malom dječaku kojeg nosim ispod srca? Imate li koju knjigu za preporučiti na tu temu?


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta