Preskoči na glavni sadržaj

Velike muke jedne nevelike žene

Drago mi je da pada kiša cijeli dan jer teško mi pada sunce, ovo koje označava kraj kratke, ali svejedno dosadne, zime. Čim zagrije, žudim za šetnjama zelenim livadama, poljupcima ispod nadstrešnica, čini mi se kao da mogu namirisati proljeće, kao da mogu smetnuti s uma užasnu peludnu alergiju koja me dočeka svake godine, sanjam o piti od limuna, o kavi na balkonu, o slobodi, o knjigama koje ne sadrže niti jedan pravni pojam. Teško mi pada ova izolacija, odvojeni život od Franke i muža koji su mi dali svo vrijeme svijeta za pripremu ovog ispita za kojeg sam dala možda tek polovicu sebe, i teško mi pada što nemam vremena za čitanje i za book club koji ovog mjeseca - mog mjeseca - čita baš Male žene Louise May Alcott.

Pročitala sam je u srednjoj školi, i to iz glupog razloga. U to vrijeme bila sam velika obožavateljica, baš kao i svi moji prijatelji, Dawson's creeka. Imala sam i prijatelja kojeg smo svi zvali Dawson, prijateljicu Jen, a ja sam bila Joey. Svi smo voljeli analizirati svijet oko sebe i furali smo se na melodramatičnog Dawsona - naš Dawson je svaki mjesec imao drugu curu (ah, teško je biti dečko), a ja sam svima govorila da su mi Male žene omiljena knjiga (i bile su, nakratko, dok nisam pročitala stotinu drugih knjiga), baš kao što su to bile i Joey.


Otkada je objavljen 1868. godine, ovaj roman nadahnjujuće je djelovao na djevojčice i žene Amerike. Po prvi puta u književnosti na taj način je istaknuta ženska individualnost i ovaj američki klasik bio je hrana za svaku wannabe buntovnicu - a svaka mala žena (I'm not a girl, not yet a woman), koja je pročitala knjigu o četiri sestre March u Novoj Engleskoj za vrijeme američkog Građanskog rata, htjela je biti prkosna Jo, čak i pod cijenu muškobanjaste pojave. Ona nije sanjala o udaji, htjela je zarađivati svojim radom - pisanjem, i bila je uvik kontra, takva sorta. Autorica ju je iskrojila po samoj sebi, pa ne čudi što je ona donekle glavni lik te slatke knjige. Niti jedna djevojčica nije htjela biti Meg - meh, obična domaćica/sponzoruša - kao ni Amy - sebična materijalistica - a pogotovo nitko nije htio biti kao Beth - ta nježna Beth koja - naposljetku umre od šarlaha (a kao da niste znali!).


Nisam sigurna zašto sam inspiraciju pronašla u Jo - ta ja sam se uvijek htjela udati, i već sa četranaest godina svoje sam srce poklonila svom mužu, zašto me bilo sram priznati da ponekad nalikujem i Meg? Srećom, danas ne moramo birati - žena može sve. Štoviše, htjela, ne htjela, žena mora sve - ona mora biti Meg, Amy, mora biti Beth, ali mora imati i malo inata drske Jo. Ona može biti dobra supruga, ona može pronaći utjehu u svom suprugu, veselje u svojoj djeci, može joj njihova sreća biti na prvom mjestu, ali ona može i zadržati sebe - može se školovati, može se usavršavati, može raditi ono što voli i biti plaćena za to, a uvijek ima i mogućnost pobuniti se protiv nametnutih normi, može se izboriti za svoja prava, može biti cijenjena zbog svog znanja, svoje snage, ali i ljepote. Louisa May Alcott sigurno bi bila oduševljena tom spoznajom! Ipak, više nego ikada, iscrpljujuće je biti žena, ne mislite li tako?

Ovaj tjedan napunila sam trideset i jednu godinu, i sve više shvaćam da je neopjevana junakinja Malih žena njihova majka - gospođa March. Dok joj muž ratuje, ona se brine o četiri svojeglave male žene (namjerno ne govorim djevojčice ili djevojke, get it?), nastoji im usaditi vrijednosti, posvećena je dobrotvornom radu, ona je majka, i prijateljica, ma ona je utjelovljenje svih njihovih karaktera - romantična, jezičava, kreativna, nesebična. Uvijek sabrana, uvijek hrabra - žena i pol'. Čini se lako kopirati je, zar ne, ali ovih dana, postići ravnotežu između onog što sam bila, ovog što upravo jesam i žene kakva želim postati čini mi se kao znanstvena fantastika. Pitam se, što bi mi savjetovala gospođa March, kako ostati ženstvena, kako postati neustrašiva, kako biti uzor svojim kćerima, kako ne strepiti da u životu neće biti biti dovoljno snažne, dovoljno hrabre? Nekada sam mislila da je najteži zadatak jedne žene odgojiti snažne kćeri, ali sada znam da postoji nešto još teže - kako biti uzor malom dječaku kojeg nosim ispod srca? Imate li koju knjigu za preporučiti na tu temu?


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit