Žena s dvoje djece

Do sada nisam puno razmišljala o starosti. Jednostavno je bila neizbježna i ne mogu reći da me ikada plašila, štoviše, ponekad sam joj se i veselila, ali otkad sam navršila 31. godinu i otkad sam si napokon priznala da ću biti žena - ne s jednim djetetom, nego - s dvoje djece, čini mi se kao da sam u jednom danu naglo ostarila. Naime, u osnovnoj školi moje prijateljice i ja viđale smo jednu djevojku koja je bila starija od nas tek nekoliko godina, a koja se oblačila kao starija gospođa - zločesto smo je zvali "Žena s dvoje djece" - toliko se starmalom činila u našim mlađahnim očima. Osim žene s dvoje djece, u staračkoj panici sjetila sam se knjige Nore Ephron, scenaristice koju iznimno volim i koja mi se oduvijek činila bliskom, iako je riječ o gospođi koja je umrla u 71. godini prije šest godina. Da, njoj sam slična, a ne Blake Lively koja je, npr., rođena iste godine kao i ja.

"Katkad idem na ručak s curama - došla sam do ove točke u rečenici i zaustavila se. Valjda želim reći: s prijateljicama. Više nismo cure i nismo to već četrdeset godins. Bilo kako bilo, katkad izađemo na ručak, a ja pogledam oko stola i utvrdim da sve nosimo dolčevite. Nekad, umjesto toga, sve nosimo šalove, kao Kathrine Hepburn u Ljetnikovcu na Zlatnom jezeru. Kojiput nosimo kineske ovratnike i izgledamo kao bjelačka inačica Kluba sretnih žena. To je i pomalo smiješno i pomalo tužno, jer nismo neurotične zbog svoje dobi - ni jedna od nas, primjerice, ne laže o svojim godinama i ni jedna se ne odijeva nedolično za svoje godine. Za svoje godine sve izgledamo dobro. Ako izuzmemo vratove."

Nora Ephron oduvijek je žene smatrala zanimljivima i za njih je pisala romane i scenarije, a knjigom Vrat je prava tužibaba htjela je ženama poručiti da smo sličnije nego to mislimo, ili želimo priznati u svojoj individualnosti. Nora ima teoriju da žene mogu na svom tijelu raditi svakakve zahvate, ali da ih vrat uvijek cinka, po vratu se uvijek zna koliko je žena stara, jer vrat je poput godova drveta. Iako se misli da vrat počne pokazivati svoju lošu stranu u 43. godini, shvatila sam to poprilično ozbiljno pa sam, nakon kave s prijateljicom, koja je još cura, k tome, (ne, nismo nosile dolčevite) poharala pola drogerije i pokupovala svakakve kremice kojima će, budimo realni, prije isteći rok trajanja, nego ću ih zaista u cijelosti utrljati u sebe. Svake godine tako me uhvati manija pa si kupim jedan kozmetički proizvod koji nikada ranije nisam. Lani je to bio losion za lice - kupila sam ga, hm, pa taman nekako u ovo vrijeme, što bi značilo da ću ga polupunog (ili polupraznog) biti primorana baciti jer je na njemu nacrtana bočica s naznakom 12 mj.

S Norom sam se doista poistovjetila - ona mrzi torbice, pogotovo male u koje ništa ne stane, a koje koštaju kao svetog Petra kajgana, pa često kupuje torbetine koje nikada nisu ni bile u modi, pa nikad iz nje ne mogu ni izaći, Nora smatra boju za kosu najvećim otkrićem našeg doba zbog kojeg žene izgledaju bolje nego ikada, a poput mene, zaklela se da više nikada neće staviti pramenove jer su ludo skupi i jer zahtjevaju nepodnošljivo puno vremena provedenog kod frizera. Nora nije do 45. ni pomislila na manikuru i mislila je da nokte manikiraju samo lijene žene koje nemaju pametnijeg posla (ja to još mislim, zato mi nokti i izgledaju kao da sam kopala rovove zadnjih godinu dana), a u svojoj karijeri žene izbjeljivala je brkove i nikada nije zaboravila porođajnu bol, i bila je svjesna da su sve kozmetičke teglice beskorisne, ali svejedno nikada nije kremu za lice stavljala na stopala (kad smo kod toga, kupila sam i kremu za stopala). Nora na duhovit način govori o tome kako je feminizam stvorio roditeljstvo, ono koje je dobilo prizvuk predana rada, kakav imaju odlazak, rad, križarski pohod i briga, roditeljstvo koje vjeruje da može djecu oblikovati kao glinu, a jedan od savjeta, glede praznog gnijezda nakon odlaska djeca na fakultet, koji ću zapamtiti, svakako jest: "Ako ostavite dječju sobu onakvom kakva jest, mogli biste potaknuti dijete na povratak. To ne želite učiniti."

Ovaj put, po prvi put u životu, kupila sam noćnu kremu (jer lice zna da je noć, i krema zna da je noć), i to protiv bora (hej, ne može škoditi!) i još uvijek je zapakiranu čuvam za posebnu priliku, hm, baš suprotno Norinom savjetu. Upila sam sve njene opaske, a zaprepastilo me poglavlje "E da sam bar znala" u kojem Nora nabraja svojevrsne savjete za mlađu sebe, a koji bi joj u mladosti koristili. Zamislila sam se, ali nisam mogla smisliti niti jedan koji bi poručila mlađoj verziji sebe. Možda to znači da sam još uvijek mlada (i ohola). U redu, možda sam puno vremena utrošila na svađe i debate, ali uvijek sam se svađala za stvari koje su mi bile bitne - bez obzira što se sad čine glupima. Jedino što bih voljela da sam znala ranije jest - snažnija si i izdržljivija nego što misliš, i sve loše će proći.

Život je kratak, i ne bismo ga trebale provesti brinući se o starosti ili o ičemu drugome. Djeca narastu, mirovine se smanjuju, to je tako - treba znati uživati u onome između, a svako doba nosi svoje male radosti, pa tako i tridesete. Zato, odlučila sam, u tridesetima ne bih trebala biti toliko samokritična prema sebi, i dovesti se u situaciju da u starosti osjećam nostalgiju za dijelovima tijela koje sam uzimala zdravo za gotovo (iskreno, ovih dana cijelo tijelo me svrbi i živcira, iako se temeljito mažem bademovim uljem - ah, čari trudnoće!) i da me iz ormara promatra odjeća koju sam čuvala za posebne prilike - zato svečano obećajem da ću novu haljinu obući za odlazak do kvartovske pekare i da ću se bar jednom tjedno pošteno natrackati sa svim kremama koje imam, a kojima nije istekao rok trajanja - nedostaje mi jedino krema za vrat - postoji li takvo što?