Preskoči na glavni sadržaj

Zdrava novogodišnja perspektiva

Kako stvari stoje, ove godine sve može ići samo na bolje. Zajedno s mojim godišnjim odmorom započeo je i nesretni niz događaja koji nikako da se okonča. Prometna nezgoda, natezanja s osiguranjem, pa viroza, ta nesretna viroza koja je pokosila cijelu našu širu i bližu familiju, a Franki uzrokovala gnojnu anginu. Šest dana povišene temperature, kmečanja, štrajka glađu, štrajka žeđu, mjerenja temperature svakih sat vremena, buđenja noću i paničnog pipanja čela, pa još deset dana antibiotika. Jesam li spomenula koliko dugo sam sanjala o tom godišnjem odmoru?

Sanjala sam da ću se izležavati bar pola sata na dan, dok Franka skače uz Doru istraživačicu, sanjala sam da ću pročitati bar jednu knjigu prije nego li prionem učenju za jedan od besmislenijih ispita u mom životu (tamo, u grupi s ispitom iz kolegija Upravna znanost - what the hell was that?) i pokleknem pred ostalim izazovima koji vrebaju u 2018. godini. Na kraju sam bila preiscrpljena, prebolesna i prezabrinuta da bih se nadala ičemu osim Frankinom i muževom čudesnom ozdravljenju.

Nisam si ove godine ni skuhala kavu.

Nisam donijela nijednu novogodišnju odluku.

Nismo imali goste, nitko se nije htio razboljeti.

Nisam napravila niti jedan kolač, čak ni za doček Nove godine.

Nisam pogledala niti jedan film, a Novu smo dočekali gledajući Seks i grad na TV-u, uzavrelih tijela - od povišene virozne temperature.

Nisam pročitala niti jednu knjigu. Nisam napravila popis najboljih knjiga lanjske godine - ali to nema veze s virozom, jednostavno ne volim te popise. Kao da bih ikada mogla pročitati sve što je u godinu dana izdano, i kao da bih objektivno mogla izdvojiti favorite.

Nije bilo ničega što bi me vratilo među žive. A onda mi je s Book Depositoryja stigla knjiga Lauren Graham - Talking as fast as I can.


Sasvim slučajno, i ovu godinu započela sam s autobiografijom. Lani me oduševio Bruce Springsteen s Born to run i mogu reći da tijekom godine niti jedna knjiga nije u meni rasplamsala plam koji je zapalio Bruce u siječnju. Ima nečega u autobiografijama, nečega zbog čega žalim što ih ne čitam češće.

"I looked at these friends and realized: Well, duh, work is gratifying, but it isn't everything, and it's no fun to sleep with at night."

Da se razumijemo, ne čitam knjige na stranim jezicima, jer sam lijenčina, ali Laurenin engleski čitala sam s neodoljivom lakoćom - možda zbog oduševljenja Gilmoreicama koje prelazi granice mog materinjeg jezika. Knjigu sam ponijela jednom na WC (zašto da si lažemo i da vas uvjeravam da čitam knjige na bijeloj satenskoj posteljini) i nisam se odvajala od nje. Duhovita i multitalentirana Lauren, za razliku od prve knjige, koja je roman, u Talking as fast as I can opisala je svoje odrastanje, svoje početke i taj svečani trenutak kad je izabrana glumiti jednu jedinu - Lorelai Gilmore. Čupava i luckasta Lauren rođena je na Havajima, živjela je u Japanu, živjela je sa samohranim ocem na brodu, koji nije niti plovio, crnčila je u New York Cityju, čekajući svoju priliku i nije odustajala od svog sna. U svojoj knjizi otkrila je kako je jednom na audiciji zlostavljala ribu, kako je sanjala o Broadwayu, kako je prestala čitati kritike i gledati sebe na TV ekranu, otkrila je tajne hollywoodskih dijeta, zašto nikada neće glumiti liječnicu ili inspektoricu, zašto su joj uzori Betty White i Carrie Fisher, zašto je u svakoj sezoni Gilmoreica imala drugačiju frizuru, male slatke tajne sa snimanja Gilmoreica koje će cijeniti samo pravi fanovi, ukratko - pripremila pravi melem za moju novogodišnju ranu.

 "As an actor person, as well as a person person, I don't think I naturally exude competence. I exude more of an "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" type of a vibe."

Možda i ne volite Lauren Graham (zar je to moguće?), možda Gilmoreice na vaše odrastanje nisu utjecale kao na moje, ali Talking as fast as I can preporučila bih svakome tko se nalazi pred izazovima, tko sumnja u sebe. Lauren nije suludo samouvjerena žena koja nikada ne bi priznala da neke stvari ne može učiniti, naprotiv - ona sluša svoje instinkte i kad ju drugi uvjeravaju da ju ograničavaju, zna svoje prednosti i mane i svoj san je ostvarila na teži način, hodajući zaobilaznim putevima koje je uvijek znala cijeniti. Takva želim biti - ne ambiciozna, gladna napredovanja i nagrada - samo želim voljeti ono što radim, i biti dobra u tome. Ne želim sada donositi teške odluke o svojoj karijeri, kad nemam pojma što ću željeti raditi za deset godina. Ne želim si zacrtati samo jedan plan i uvjeriti se da samo on vodi k sreći. U novoj godini želim više biti tip osobe koja zrači s "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" vibrom. Eto, i novogodišnja odluka je pala.

"There's no secret to accomplishing almost any goal worth pursuing."

Svojim anegdotama i prepoznatljivim stilom izražavanja Lauren Graham svakoga može podsjetiti da je svaki početak čupav, da ne treba zgrabiti svaku priliku koja ti se pruži, jer važnije je biti vjeran sebi, strpljiv i s ljubavlju working on a dream - naposljetku, oni koji sve dobiju na pladnju nemaju ništa zanimljivoga za napisati u svojim autobigrafijama.

"In blindly trying a different path, I accidentally found one tha worked better. So don't let your plan have the last laugh, but laugh last when your plan laughs, and when your plan has the last laugh, laugh back, laughing!"

Primjedbe

  1. Sretna nova i nadam se zbilja bolja od one prošle :)
    Dobra ti je ova donja fotka... sve o čemu piše u tekstu u jednoj slici :D
    I ja sam lijenčina za čitati knjige na eng., ako nisu baš, baš... a ova izgleda kao jedna od njih. Inače, obožavam autobiografije jer uvijek se u nečemu prepoznam i nešto novo naučim o sebi, ali i nešto čime mogu poboljšati svoj život. Zato pratim i blogove :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pa da, nisam o tome ni razmišljala - blogovi su male autobiografije :)
      Sretna Nova i tebiii!

      Izbriši
  2. Dakle to su razlozi zašto ja nisam nijedan post od Badnjaka pročitala :)
    Samo može bolje ove godine, u pravu si!
    Nadam se da ćeš mi proslijediti ovu knjigu jednom, fan-ica sam Gilmoreica i baš me zanima i ova perspektiva.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...