Preskoči na glavni sadržaj

Mama sama kod kuće

Ne znam sanjaju li druge mame o danu provedenom s prijateljicama, na rock koncertu ili bi voljele neopterećeno peglati kartice satima, ali otkad sam mama, sanjam samo o danu za sebe. Nemam plan, nemam niti ideju što bih radila kad bih imala slobodan dan, ali čeznula sam za njim. I dobila sam ga, nekoliko njih - i to zahvaljujući nedostatku vremena za učenje za besmisleni ispit koji sam ranije spominjala. Franka mi je rekla pa-pa i ostavila me u suzama samu u stanu, sve kako bih mogla učiti na miru. Slobodan dan nije od mene učinio štrebericu, ali mi je dao priliku da zastanem, pogledam nebo, da ga zaista vidim, i iz neke usporene i tihe perspektive promotrim svoj život.


Svakom normalnom čovjeku koji je prošao pakao zvan pravosudni ispit najgora je noćna mora da će tom ispitu morati ponovno pristupiti. Ove godine moja će se noćna mora ostvariti. Ne tako davno, mladi su sudski vježbenici odmah poslije pravosudnog ispita postajali suci prvostupanjskih sudova, a već u četrdesetima popeli bi se i stepenicu više. Danas, kada se nastoji srezati broj sudaca, i kada u Osijeku gotovo cijelo desetljeće nije imenovan novi sudac, mojoj generaciji gotovo je nemoguće napredovati. Osim svega navedenog, kao uvjet za buduće suce sada je nametnut taj famozni završni ispit u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike, koji obuhvaća većinu literature s pravosudnog ispita i koji mladim pravnicima s položenim pravosudnim ispitom, koji su najniže plaćeni pravnici u državi, btw, nameće pritisak - ne samo polaganja ispita, nego i ostvarivanja 86% uspjeha na njemu - u suprotnom, nikada neće moći niti konkurirati za mjesto suca. Umjesto da se pobunimo, poslušni i naivni kao i u svemu, mi, Hrvati, platit ćemo tisuće kuna za ispit na kojem će nam netko, tko takav pritisak nije nikada ni okusio, reći da nismo sposobni raditi svoj posao. I evo me. Umjesto da se pakujem za Njemačku, sjedim kraj Zakona o parničnom postupku i borim se sama sa sobom. Motivacija - nula. Ambicija - nula. Učenje zakona, koji su svaki put kad ih učim u cijelosti izmjenjeni, ne veseli me, ne ispunjava, čak niti ne čini pametnijom. Znam što znam, znam u čemu sam dobra, a za što se trebam više potruditi, i ne patim od toga da me netko potapše po ramenu i pohvali me. Ovaj ispit neće me učiniti boljom pravnicom, samo će me primorati da razmišljam o stvarima koje bi me usrećile više od bavljenja pravom. Željela bih napisati knjigu, željela bih više pjevati, željela bih željeti ići češće kod frizera, voljela bih šetati satima, htjela bih s Frankom učiti jahati, voljela bih ići u kino sa svojim mužem, voljela bih da se ljubimo na klupi kako smo činili godinama, voljela bih upisati sate slikanja, voljela bih pročitati barem stotinjak knjiga godišnje, kao nekada, željela bih izmisliti svoju signature tortu, ma upisala bih i postdiplomski, vjerojatno na fakultetu koji nema veze s pravom, voljela bih s mužem pokrenuti naš obiteljski posao, biti kreativna, biti energična - voljela bih ne stavljati život na čekanje zbog nekog glupog ispita.


Ne pišem vam ovo kao žalopojku, nego kao upozorenje. Budite hrabriji od mene - nemojte pristajati na sve što vam nude, pogotovo na na ono što će vam oduzeti vrijeme koje trebate provesti s obitelji. Pronalaziti ravnotežu između obiteljskog života i prilike za napredovanjem koje će se dogoditi možda jednom tijekom života čini se besmislenim. Ali, evo me, bacam se na Zakon o parničnom postupku, po ne znam koji put, ne iz gladi za znanjem, nego iz straha, jasno mi je to. Kako sam počela učiti, opet su mi se javile noćne more o Šibeniku - u njima se cijele noći pakiram i tražim autobus kojim putujem cijelu vječnost, u njima na Macoli gutam sendvič okružena strancima, u njima mogu namirisati slani morski zrak dok usred noći vučem putni kofer uz šibensku uzbrdicu i ulazim u prazni hladni stan, u njima osjećam nevjerojatni umor i tjeskobu kad se nakon dva sata sna vraćam u svakodnevicu i idem na posao, kako bih jednog dana položila pravosudni ispit i kako bi mi sva vrata bila otvorena. Ne isplati se svaka žrtva, i neke stvari vas ne ojačaju, nego vas polako ubijaju. Jedino što možete jest dopustiti im da vas ubiju, ili se boriti protiv njih - svojom snagom, samopouzdanjem, vjerom i prkosom.

Primjedbe

  1. Odgovori
    1. Sjetit ću se tog "When the going gets tough, the tough get going" :) Hvala!

      Izbriši
  2. Sanjaju, sanjaju, kako da ne :) Grižnja savjesti je tu, ali potrebni su mi da dođem k sebi i skupim snagu za dalje.
    To za pravosudni ispit ne mogu vjerovati. Ja sam iskreno odustala od stručnog ispita kada mi za njega treba godinu dana staža u školi, a u 9 godina nisam skupila ni mjesec dana. Jer... veze, jbn veze. Uglavnom, ko ga šiša, kad sam s vremenom vidjela da je posao u školi u teoriji jedno, a u stvarnosti potpuno drugo. Zapravo, to je posao koji ne ostavlja nimalo vremena za sebe. A i ja želim se igrati sa svojim djetetom, putovati, šetati, čitati i sve ono što me drži na životu i čini mene kao osobu, a s takvim poslom ništa nisam stigla. I još ljudi misle da se doma izležavam, a ja sam po 20 sati radila i pukla, anksioznost, depresija, ibs... ma da ne duljim, baš me sve to polako ubijalo, a ja naravno nisam htjela odustatati jer eto, puno sam uložila u to, ponajprije svoje zdravlje. Ali sada kad imam D. vidim da sve to zapravo nije vrijedno. Može se živjeti i od random posla od 8 do 16.
    Nego nisam znala da se na postdiplomski može na nešto što nisi studirao? Jel stvarno tako ili sam pobrkala lončiće?

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...