Preskoči na glavni sadržaj

Milevina teorija tuge

Nedavno sam pročitala da je Yoko Ono nakon toliko godina dobila pravo zvati se koautoricom legendarne pjesme Imagine. I što onda reći? Ako je John Lennon, renesansni čovjek, progresivni umjetnik kojem su mir i pravda bili najbitniji u životu, omalovažio originalne ideje svoje voljene supruge, kako uopće možemo očekivati da današnje društvo žene prizna kao ravnopravne muškarcima i dopusti im da zaista budu što god, i tko god, požele?


Čitala sam o još jednoj ženi koju nisu dovoljno cijenili. Nije ju cijenio suprug, a nije doživjela niti da ju znanstvena zajednica prizna - umrla je sama, zaboravljena. Čitala sam i plakala. Čitala sam u nekoliko navrata, znajući da je prevelik zalogaj o boli i tuzi, kad o njima piše Slavenka Drakulić, čitati u jednom dahu. 

U posljednjoj knjizi Slavenka Drakulić udahnula je život prvoj supruzi Alberta Einsteina - Milevi Marić - Vojvođanki koja je bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zurichu, na kojem je studirao i mladi Albert. "Kada nisam s tobom, osjećam se kao da nisam potpun. Kada sjedim, želim hodati; kada hodam, jedva čekam da se vratim kući; kada se zabavljam, želim učiti; kada učim, ne mogu sjediti na miru i koncentrirati se; i kada idem spavati, nisam zadovoljan time kako sam proveo dan", pisao je Einstein svojoj Milevi oko 1900. godine. Njihova ljubav bila je fatalna - ali samo za Milevu koja se od njenog kraha nikada nije oporavila. Gubitak prve kćeri Lieserl, čije rođenje je i zaustavilo Milevin studij i znanstveno napredovanje, bolest mlađeg sina, razvod od Einsteina - nesretni se niz okolnosti nastavljao unedogled, ne dopuštajući nekad genijalnoj, a sada boležljivoj i krhkoj Milevi da se uhvati u koštac sa životom. Iako su mnogi govorili da je za fiziku talentiranija od Einsteina te da mu je bila suradnica na početku karijere, Milevino ime nije potpisano niti ispod ijednog znanstvenog rada, nalazimo je tek kao autoricu pisama koja su nakon nekoliko desetljeća dospjela u javnost i otkrila sve nijanse njihovog braka.


I možda će netko priču o njoj smatrati pričom upozorenja za sve žene koje i pomišljaju o napuštanju karijere zbog obitelji, možda će ju netko smatrati jadnicom bez karaktera, ali ja je vidim kao gospodaricu njezine sudbine. I radije bih izabrala njene cipele, nego bezosjećajno zanemarivanje koje je Einstein izabrao u ophođenju sa svojom obitelji. Zadužio je čovječanstvo, ali nanio je bol generacijama svojih potomaka, i pred Milevu stavio težak izbor. Ipak, izbora je imala, za razliku od mnogih žena. I moja mama izabrala je obitelj i prestala raditi kao medicinska sestra. Svakog dana kuhala nam je i spremala, uzgajala domaće voće i povrće, brinula se uvijek da naša kuća bude vesela, puna knjiga, kolača, glazbe i cvijeća. Bila je tu kad bismo odlazili i dočekivala nas kad bismo se vraćali. Bilo je sigurno trenutaka kada je posumnjala u svoj izbor, kad se osjećala financijski ovisnom o ocu, kad se osjećala profesionalno neispunjenom i kad je bila iscrpljena noseći sve nas na leđima. Ali, ja sam joj zbog njenog izbora zahvalna - zbog nje sam ja danas ovakva kakva jesam, i zbog nje se uvijek trudim biti bolja. Završila sam fakultet, položila pravosudni ispit i volim svoj posao, ali u mnogočemu nikada neću biti kao moja majka. Možda Mileva nije bila snažna kao moja mama, a možda su odluke koje je donijela ravne igranju ruskog ruleta - nekad ti se posreći, a nekada te život dokrajči. Kako bilo, ne mogu je osuđivati jer, koliko god mi bile emancipirane, da nas netko suoči s izborom, svaka od nas odabrala bi obitelj - jer obitelj se voli bezuvjetno, potpuno, zastrašujuće. 

Zar ne?

Međutim, koliko god se uvjeravala da sam spremna na sve, na dobro i zlo, zdravlje i bolest, nekako se nadam da se pred takvim izborima neću naći jer moj stein je muškarac koji me svakog dana tjera da zakoračim naprijed, pa uz njega o tuzi doista mogu samo teoretizirati.

"Dok pere tanjure i šalice, zna da se zapravo drži za njih. Predmeti su jedino za što se ima uhvatiti, u ovoj berlinskoj kuhinji, kao i u onoj praškoj ili ciriškoj. Oni joj daju osjećaj postojanja. Bez njih bi bila sasvim izgubljena."

"Već su oboje bili navikli međusobno podijeliti svaku misao, svaku novu ideju i doživljaj. Bez tog odjeka, bez reakcije onog drugoga, ništa kao da nije imalo smisla."

"Ponekad me zapanji koliko malo znamo o sebi, o svom unutrašnjem svemiru. O tom svemiru Albert nema pojma."

"Gledajući Elsu, pomislila je kako više nije sigurna u to da žene mogu išta postići u društvu. Jer on, njezin genijalni muž, zaljubio se u ženu čija je najveća kvaliteta bio njezin izgled, koja je pripadala svijetu koji je prezirao i od kojeg je bježao od svoje šesnaeste godine."

"Zaista, zašto kao žena ne bih mogla postići sve što i muškarac? Možeš ti to,govorio mi je moj odraz u izlogu, naravno da možeš. Tog sam časa osjetila takvu lakoću kao da bih se, poput balona, mogla uzdići k nebeskom plavetnilu."

"Iznenada se prisjeća pisma koje je prije poroda pisala Heleni. Osjećala se tako usamljenom s tajnom koju nikome, pa ni njoj nije smjela ni spomenuti. Tada je opisujući svoju ljubav prema Albertu upotrijebila neobičnu riječ koja joj se sada vraća u sjećanje: volim ga tako zastrašujuće. Kao da joj je život ovisio o Albertu i njegovoj ljubavi. Kao da se bojala snage te ljubavi jer je slutila koliko je vezuje za njega i da je spremna sve učiniti kako bi ostala s njim." 



Primjedbe

  1. Predivno si napisala ovaj post i prenijela bas bit svega. Svaka cast! U mnogim opisima sam se pronasla 😢

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti! Često mislim da je žena ženi vuk, i baš me rastuži kad shvatim da smo sličnije nego što bismo htjele priznati!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta