Preskoči na glavni sadržaj

Milevina teorija tuge

Nedavno sam pročitala da je Yoko Ono nakon toliko godina dobila pravo zvati se koautoricom legendarne pjesme Imagine. I što onda reći? Ako je John Lennon, renesansni čovjek, progresivni umjetnik kojem su mir i pravda bili najbitniji u životu, omalovažio originalne ideje svoje voljene supruge, kako uopće možemo očekivati da današnje društvo žene prizna kao ravnopravne muškarcima i dopusti im da zaista budu što god, i tko god, požele?


Čitala sam o još jednoj ženi koju nisu dovoljno cijenili. Nije ju cijenio suprug, a nije doživjela niti da ju znanstvena zajednica prizna - umrla je sama, zaboravljena. Čitala sam i plakala. Čitala sam u nekoliko navrata, znajući da je prevelik zalogaj o boli i tuzi, kad o njima piše Slavenka Drakulić, čitati u jednom dahu. 

U posljednjoj knjizi Slavenka Drakulić udahnula je život prvoj supruzi Alberta Einsteina - Milevi Marić - Vojvođanki koja je bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zurichu, na kojem je studirao i mladi Albert. "Kada nisam s tobom, osjećam se kao da nisam potpun. Kada sjedim, želim hodati; kada hodam, jedva čekam da se vratim kući; kada se zabavljam, želim učiti; kada učim, ne mogu sjediti na miru i koncentrirati se; i kada idem spavati, nisam zadovoljan time kako sam proveo dan", pisao je Einstein svojoj Milevi oko 1900. godine. Njihova ljubav bila je fatalna - ali samo za Milevu koja se od njenog kraha nikada nije oporavila. Gubitak prve kćeri Lieserl, čije rođenje je i zaustavilo Milevin studij i znanstveno napredovanje, bolest mlađeg sina, razvod od Einsteina - nesretni se niz okolnosti nastavljao unedogled, ne dopuštajući nekad genijalnoj, a sada boležljivoj i krhkoj Milevi da se uhvati u koštac sa životom. Iako su mnogi govorili da je za fiziku talentiranija od Einsteina te da mu je bila suradnica na početku karijere, Milevino ime nije potpisano niti ispod ijednog znanstvenog rada, nalazimo je tek kao autoricu pisama koja su nakon nekoliko desetljeća dospjela u javnost i otkrila sve nijanse njihovog braka.


I možda će netko priču o njoj smatrati pričom upozorenja za sve žene koje i pomišljaju o napuštanju karijere zbog obitelji, možda će ju netko smatrati jadnicom bez karaktera, ali ja je vidim kao gospodaricu njezine sudbine. I radije bih izabrala njene cipele, nego bezosjećajno zanemarivanje koje je Einstein izabrao u ophođenju sa svojom obitelji. Zadužio je čovječanstvo, ali nanio je bol generacijama svojih potomaka, i pred Milevu stavio težak izbor. Ipak, izbora je imala, za razliku od mnogih žena. I moja mama izabrala je obitelj i prestala raditi kao medicinska sestra. Svakog dana kuhala nam je i spremala, uzgajala domaće voće i povrće, brinula se uvijek da naša kuća bude vesela, puna knjiga, kolača, glazbe i cvijeća. Bila je tu kad bismo odlazili i dočekivala nas kad bismo se vraćali. Bilo je sigurno trenutaka kada je posumnjala u svoj izbor, kad se osjećala financijski ovisnom o ocu, kad se osjećala profesionalno neispunjenom i kad je bila iscrpljena noseći sve nas na leđima. Ali, ja sam joj zbog njenog izbora zahvalna - zbog nje sam ja danas ovakva kakva jesam, i zbog nje se uvijek trudim biti bolja. Završila sam fakultet, položila pravosudni ispit i volim svoj posao, ali u mnogočemu nikada neću biti kao moja majka. Možda Mileva nije bila snažna kao moja mama, a možda su odluke koje je donijela ravne igranju ruskog ruleta - nekad ti se posreći, a nekada te život dokrajči. Kako bilo, ne mogu je osuđivati jer, koliko god mi bile emancipirane, da nas netko suoči s izborom, svaka od nas odabrala bi obitelj - jer obitelj se voli bezuvjetno, potpuno, zastrašujuće. 

Zar ne?

Međutim, koliko god se uvjeravala da sam spremna na sve, na dobro i zlo, zdravlje i bolest, nekako se nadam da se pred takvim izborima neću naći jer moj stein je muškarac koji me svakog dana tjera da zakoračim naprijed, pa uz njega o tuzi doista mogu samo teoretizirati.

"Dok pere tanjure i šalice, zna da se zapravo drži za njih. Predmeti su jedino za što se ima uhvatiti, u ovoj berlinskoj kuhinji, kao i u onoj praškoj ili ciriškoj. Oni joj daju osjećaj postojanja. Bez njih bi bila sasvim izgubljena."

"Već su oboje bili navikli međusobno podijeliti svaku misao, svaku novu ideju i doživljaj. Bez tog odjeka, bez reakcije onog drugoga, ništa kao da nije imalo smisla."

"Ponekad me zapanji koliko malo znamo o sebi, o svom unutrašnjem svemiru. O tom svemiru Albert nema pojma."

"Gledajući Elsu, pomislila je kako više nije sigurna u to da žene mogu išta postići u društvu. Jer on, njezin genijalni muž, zaljubio se u ženu čija je najveća kvaliteta bio njezin izgled, koja je pripadala svijetu koji je prezirao i od kojeg je bježao od svoje šesnaeste godine."

"Zaista, zašto kao žena ne bih mogla postići sve što i muškarac? Možeš ti to,govorio mi je moj odraz u izlogu, naravno da možeš. Tog sam časa osjetila takvu lakoću kao da bih se, poput balona, mogla uzdići k nebeskom plavetnilu."

"Iznenada se prisjeća pisma koje je prije poroda pisala Heleni. Osjećala se tako usamljenom s tajnom koju nikome, pa ni njoj nije smjela ni spomenuti. Tada je opisujući svoju ljubav prema Albertu upotrijebila neobičnu riječ koja joj se sada vraća u sjećanje: volim ga tako zastrašujuće. Kao da joj je život ovisio o Albertu i njegovoj ljubavi. Kao da se bojala snage te ljubavi jer je slutila koliko je vezuje za njega i da je spremna sve učiniti kako bi ostala s njim." 



Primjedbe

  1. Predivno si napisala ovaj post i prenijela bas bit svega. Svaka cast! U mnogim opisima sam se pronasla 😢

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti! Često mislim da je žena ženi vuk, i baš me rastuži kad shvatim da smo sličnije nego što bismo htjele priznati!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca