utorak, 27. lipnja 2017.

Nisam ti ja cura od jednog žanra

Volim misliti o sebi kao svestranoj osobi - jer to sam uvijek željela biti kad odrastem - na sve strane. Da me sve zanima, da mi mašta radi svašta, da mi je znatiželja srednje ime. Možda je to razlog što ne volim čitati jedan žanr knjiga i što ne razumijem ljude kojima police krase knjige samo jednog autora. Mix it up, people! Ipak, shvatila sam i ja da je danas jedan žanr popularniji nego ikada prije - i to žanr psihološkog trilera, pa sam i ja pronjuškala lijepom našičkom knjižnicom (na godišnjem sam, ako niste shvatili prema trećem knjižnom postu u posljednjih tjedan dana!) u potrazi za jednim takvim romanom. Moram popratiti aktualna izdanja, koliko god bila zadrta.


Nemojte me krivo shvatiti, volim ja krimiće - Agatha Christie, Minette Walters, Mary Higgins Clark, Patricia D. Cornwall, John Grisham - sve sam ih pročitala davnih dana, ali danas sebe smatram klasičarkom - što ne znači da čitam isključivo Jane Austen, koju cijenim, ali ne obožavam pobožno, nego volim knjige koje će biti must read i za deset, dvadeset, pedeset godina. Padam na romantiku, i padam na poučne priče, neobične likove i zaplete, što i je razlog zašto moje recenzije sadrže dvije rečenice o knjizi koju pročitam, a dvije stotine rečenica o razmišljanjima na koje me knjiga potaknula. Međutim, ponekad i običnoj dosadnoj klasičarki treba odmak od klasika, pa sam posegnula za Crnookim Suzanama - briljantnim psihološkim trilerom Julie Heaberlin, kako piše na koricama knjige.






Da raščistimo, crnooke suzane ne predstavljaju naslov neke narodne pjesme, nego poljskog cvijeta na kojem je 1995. godine pronađena šesnaestogodišnja Tessa, odbačena, ostavljena na ostacima leševa nekoliko djevojaka. Sve njih mediji su nazvali Crnookim Suzanama, a za razliku od ostalih, Tessa je imala sreće, imala je sreće što je preživjela, i što se ničega nije sjećala. Roman događaje opisuje iz nekoliko perspektiva, prvenstveno iz perspektive mlade Tesse koja se oporavlja od izbavljanja iz groba, i Tesse koja je odrasla, koja pokušava izgraditi život sa kćeri, ali koju sumnja da je na električnu stolicu osudila pogrešnog čovjeka sve više kopka. Iako je pomalo klišej, Tessina priča jako brzo navuče čitatelja na čitanje, a Crnooke Suzane je triler zbog kojeg ćete se gristi jer niste pomnije proučili pravila Tonyja Buzana za brzo čitanje. Ostala sam budna dugo u noć (čitaj: do 1- jer, hej, ja sam mama!) da saznam tko je krvnik Crnookih Suzana, ali me kraj razočarao. Uvijek se ja tako provedem s ovim žanrom - sve te priče su tako tajanstvene, tako jezovite, tako perspektivne, pobuđuju prevelika očekivanja, koja je teško ispuniti. Joj, grozna sam, tako me teško oduševiti. Oprosti, Julia Heaberlin.




Ipak, bit ću moderna, i bit ću uporna - neću odustati od djevojaka u vlaku, djevojaka u super modernim kućama koje ih ubijaju, od nestalih djevojaka i svih drugih uznemirujućih priča od kojih mi sive stanice polude, a živci se napinju do krajnjih granica. Pomalo sam čudna po tom pitanju - volim se dobro uplašiti. Hm, čujem da ova Dolores Redondo nije loša, bolje da me se čuva ako ju sretnem na polici knjižnice!

P.S. Neću prepisati niti jedan citat iz knjige, da ne bih otkrila previše!

2 komentara:

  1. Hehe ja bas citam ovu o supermodernim kucama koje ubijaju djevojke :)

    OdgovoriIzbriši

Speak up! :)