Preskoči na glavni sadržaj

Moj recept protiv starenja

Neki dan me kolegica na kavi iznenadila pitanjem: Koje vi preparate protiv bora koristite? Ne moram ni napomenuti da su sve nazočne tek zašle u tridesete, a da najstarija od nas izgleda kao curica. Zar nam već trebaju preparati protiv bora, pitala sam se dok ju je druga kolegica, očito bolje obrazovana po pitanju kozmetike, upućivala u sve tajne preparativnih pripravaka. Uslijed ovakvih razgovora uvijek se osjećam kao dummie, pa sam po povratku s posla u drogeriji stala iščitavati upute pisane sitnim slovima na raznim pomadicama. S kojom godinom stižu prve bore i je li ikada prerano početi voditi brigu o koži, kako bi ona ostala mladolika? A što je uopće micelarna voda, i koja je razlika između mlijeka za čišćenje i tonika? Razumijem da ovaj čisti, a drugi tonira, no, što to uopće znači? Po čemu se dnevna razlikuje od noćne kreme, i što će se dogoditi ako dnevnu nanesem na lice prije spavanja? Treba li mojoj koži hidratantna krema ili hranjiva? Aaaaaaaaaa! U panici sam zgrabila neku kremicu koja čini kožu svježom (što god to značilo), pa čak i tonik, da se baš malo istoniram (što god to značilo), platila ih ljubaznoj prodavačici koja ni ne sluti da pojma nemam čemu ti preparati uopće služe, i putem kući tek shvatila da sam - blesava. 


Na lice inače nanosim običnu Niveu soft, čiji sadržaj se, doduše, već malo skorio, ne volim se sunčati, i nekako uvijek imam potrebu njegovati duh više nego tijelo (ja sam uvjerena u obratnu mudrost - U zdravom duhu zdravo tijelo), mea culpa. Hm, možda godine nisu samo broj, i možda bih zaista trebala početi voditi brigu o svom najvećem organu - koži - ali, kozmetička nauka je too much za mene, prelijena sam i preškrta za sve te kremice i tinkturice. 


Što se mene tiče, ako pijete puno vode, nekoliko dana u tjednu imate no make up day (probajte na posao otići bez šminke - djeluje oslobađajuće!), jedete šarenu hranu, ali i pečete kolače, ako se igrate s mjehurićima od sapunice, puno pjevate i ljuljate se na ljuljačci, ako crtate i bojate, ako se glupirate, puno se družite, putujete, otkrivate, čitate lijepe knjige i idete u kino, puno se ljubite i puno se smijete - bore nećete imati vremena ni primjetiti! To je moja kozmetika, i nju vam toplo preporučujem!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca